Tjedan dana kasnije, sama sam otišla kod odvjetnika: Kad djeca brinu o roditelju samo zbog nasljedstva
“Mama, moraš jesti nešto!” vikala je Ivana dok mi je tresla rame. Znoj mi je curio niz čelo, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U tom trenutku nisam znala jesam li više uplašena zbog boli ili zbog pogleda na Ivanu i njenog muža Darija, koji su stajali iznad mene s izrazima zabrinutosti – ili možda nečeg drugog?
“Zovi hitnu!” povikala je Ivana, ali Darijo je već tipkao po mobitelu. U autu na putu do bolnice Ivana je panično zvala sve liječnike koje poznaje. “Mama, izdrži! Sve će biti u redu!” ponavljala je, ali u njenom glasu sam osjetila nešto što nisam mogla definirati – strah, ali i neku čudnu hitnju, kao da joj vrijeme istječe.
U bolnici su me priključili na infuziju. Liječnici su šaptali između sebe, a ja sam ležala nemoćna, gledajući u bijeli strop. Ivana i Darijo su sjedili u čekaonici. Čula sam ih kroz vrata:
“Ako joj se nešto dogodi… znaš što to znači?” šapnuo je Darijo.
“Ne pričaj gluposti! Mama će biti dobro. Ali… znaš da nema nikog osim mene. Sve je na meni,” odgovorila je Ivana tiho, ali dovoljno glasno da čujem.
Taj razgovor mi se urezao u pamćenje. Znam da sam im ostavila stan, vikendicu na Plitvicama i nešto ušteđevine. Moj sin Tomislav već godinama živi u Njemačkoj i rijetko se javlja. Ivana je uvijek bila uz mene, ali sada sam se prvi put zapitala – zašto?
Nakon nekoliko dana oporavka, vratila sam se kući. Ivana je dolazila svaki dan, donosila juhu, provjeravala lijekove, ali svaki put bi pogledavala po stanu, kao da procjenjuje vrijednost stvari. Jednom sam je zatekla kako lista moje papire u ladici.
“Što tražiš?” upitala sam.
“Ma ništa, samo sam gledala gdje ti stoje računi od struje,” odgovorila je prebrzo.
Noću nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala – kako me Ivana kao djevojčica grlila kad bih se vratila s posla, kako smo zajedno pekle kolače za Božić. Gdje je nestala ta djevojčica? Je li moguće da sada brine o meni samo zbog onoga što će naslijediti?
Jednog popodneva došao je Tomislav iz Njemačke. Sjeli smo za stol, a Ivana mu je odmah počela prepričavati što se dogodilo.
“Znaš, mama nije dobro. Sve sam ja ovdje – liječnici, bolnica, sve sam ja sredila!” govorila je s ponosom.
Tomislav ju je pogledao ispod oka. “Ivana, ne moraš mi stalno ponavljati što si sve napravila. Znam da si ovdje, ali mama nije sama samo tvoja odgovornost.”
Ivana se uvrijedila i otišla u kuhinju. Tomislav se nagnuo prema meni:
“Mama, jesi li dobro? Jesi li sigurna da ti ništa ne treba? Znaš da možeš doći kod mene u Njemačku ako želiš.”
Osjetila sam suze u očima. “Ne želim nikome biti teret,” prošaptala sam.
Te noći sam donijela odluku. Sutradan sam otišla sama kod odvjetnika. Sjela sam nasuprot njega i rekla:
“Želim promijeniti oporuku. Želim da sve bude pošteno – ali i da nitko ne misli da može kupiti moju ljubav brigom koja nije iskrena.”
Odvjetnik me gledao iznenađeno. “Gospođo Marija, jeste li sigurni?”
“Jesam,” odgovorila sam odlučno.
Nakon toga dani su prolazili sporo. Ivana je primijetila promjenu u mom ponašanju.
“Mama, jesi li ljuta na mene? Jesam li nešto pogriješila?”
Pogledala sam je ravno u oči: “Ivana, volim te jer si moja kći. Ali ljubav se ne mjeri time tko će što naslijediti. Voljela bih da to shvatiš prije nego što bude kasno.”
Plakala je tada prvi put nakon dugo vremena. Možda je shvatila koliko me boli ta sumnja koja mi se uvukla pod kožu.
Tomislav se vratio u Njemačku, ali sada češće zove. Ivana dolazi rjeđe, ali kad dođe – donese cvijeće i sjedi sa mnom bez žurbe.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam sumnjala? Ili sam napokon otvorila oči? Koliko vrijedi obiteljska ljubav kad ju zasjeni sjena nasljedstva?
Što vi mislite – može li se prava ljubav izmjeriti kroz brigu ili kroz ono što ostavljamo iza sebe?