Tri godine kasnije: Privremena pomoć koja nikad nije završila

“Mama, možeš li mi samo ovaj tjedan pričuvati Leu i Tarika dok ne završim smjenu?” glas moje kćerke Ivane još uvijek mi odzvanja u ušima. Bilo je to prije tri godine, u rano proljeće, kad su visibabe tek provirivale kroz mokru zemlju ispred naše zgrade u Novom Zagrebu. “Naravno, dušo, pa znaš da sam tu za vas,” odgovorila sam bez razmišljanja, ne sluteći da će taj tjedan postati mjesec, a mjesec godina.

Prvi dani su bili puni smijeha. Lea je crtala srca po mom starom stolnjaku, Tarik je tražio da mu pričam priče o djetinjstvu u Bosni. “Bako, jesi li ti stvarno jahala konja?” pitao bi, a ja bih se smijala i izmišljala pustolovine. Ivana bi dolazila kasno navečer, umorna, ali zahvalna. “Ne znam što bih bez tebe, mama. Samo još malo dok ne dobijem stalni ugovor.”

Ali stalni ugovor nikad nije došao. Umjesto toga, došle su nove smjene, novi poslovi, novi izgovori. “Mama, možeš li i sutra? Samo dok ne prođe ovaj mjesec.” I tako su dani prolazili. Počela sam zaboravljati na svoje prijateljice iz kvarta. Nisam više išla na kavu s Ankom i Suadom u park. Moja jutra su postala ispunjena spremanjem doručka za unuke, odlascima po njih u vrtić, pisanjem zadaća i beskrajnim pokušajima da ih nagovorim da pojedu povrće.

Jednog dana, dok sam slagala Tarikove čarape i gledala kroz prozor na sivilo grada, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “Što se sa mnom dogodilo?” pitala sam se tiho. Moj muž Emir je umro prije šest godina; tada sam mislila da više nikad neću biti potrebna nikome. Ali sada sam bila potrebna — možda i previše.

“Mama, znaš li gdje su mi papuče?” vikala je Ivana iz hodnika dok je žurila na posao. “Na polici kraj vrata!” odgovarala sam automatski. Sve sam znala napamet: gdje su ključevi, kad treba platiti režije, kad je roditeljski sastanak. Bila sam srce njihove kuće, ali moje srce je polako pucalo.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Ivanom za kuhinjski stol. “Ivana, dušo… znaš da te volim više od svega na svijetu. Ali osjećam se kao da više nemam svoj život. Nisam bila kod frizera tri mjeseca, nisam pročitala knjigu od prošlog ljeta… Osjećam se izgubljeno.”

Ivana me pogledala s tugom i krivnjom u očima. “Znam mama… ali stvarno nemam nikog drugog. Ti si jedina kojoj vjerujem s djecom.”

“Ali što je sa mnom? Zar ja više nisam važna?” glas mi je zadrhtao.

“Mama, molim te… još samo malo…”

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje mladosti u Sarajevu, šetnji s Emirom po Miljacki, mirisa kave i zvuka harmonike iz susjedstva. Sjetila sam se kako sam sanjala putovanja po Jadranu kad odem u penziju. Sada sam imala 64 godine i nisam vidjela more već pet ljeta.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s prijateljicama. Anka mi je rekla: “Znaš, Zlato, moraš postaviti granice. Djeca će ti uvijek biti djeca, ali ti imaš pravo na svoj život.” Suada je dodala: “Ako ti ne kažeš dosta, niko neće umjesto tebe.” Ali kako reći ‘dosta’ vlastitoj kćeri?

Jednog popodneva, dok sam vodila Leu na balet i Tarika na nogomet, srela sam staru poznanicu iz Bosne, Amiru. “Zlato! Pa gdje si ti nestala?” zagrlila me snažno. “Svi pitaju za tebe! Kad ćeš opet doći na našu večeru?” Osjetila sam kako mi srce zaigralo od radosti i tuge istovremeno.

Te večeri odlučila sam napisati pismo Ivani. Nisam imala snage reći joj sve u lice; bojala sam se njezinih suza i osjećaja krivnje. U pismu sam napisala: “Draga moja Ivana, znam da ti puno značim i da ti je teško sama s djecom. Ali i ja imam pravo na svoj život, na svoje prijatelje i snove koje još nisam ostvarila. Volim vas najviše na svijetu, ali moram pronaći sebe prije nego što se potpuno izgubim.” Pismo sam ostavila na njezinom jastuku.

Sutradan me nazvala uplakana: “Mama… oprosti… Nisam shvatila koliko ti je teško.” Plakale smo obje dugo na telefonu.

Dogovorile smo se da će djecu voditi u vrtić češće i da ću ja imati barem dva dana tjedno samo za sebe. Prvi put nakon dugo vremena otišla sam s Ankom i Suadom na kolače u slastičarnicu kod tržnice. Smijale smo se kao nekad.

Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bi Ivana bila bolesna ili kad bi djeca plakala za mnom, srce bi mi se stegnulo. Jesam li sebična ako želim svoj život? Gdje je granica između ljubavi prema obitelji i gubitka same sebe?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Je li moguće biti dobra majka i baka, a ipak ostati svoja osoba? Koliko daleko treba ići žrtva za obitelj?