U sjeni obećanja – Priča o sestrinskom sukobu i potrazi za mirom
“Ne mogu više šutjeti, Ivana!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući u ruci požutjelu fotografiju iz djetinjstva. S druge strane sobe, moja sestra je zurila u mene, oči joj pune prkosa i boli. Naša majka, Jasna, sjedila je na rubu fotelje, pogled prikovan za pod, kao da će joj parket dati odgovore koje nama nikad nije htjela reći.
Bilo je to ljeto kad je otac otišao. Sjećam se mirisa kiše na vrelom asfaltu i zvuka njegovih koraka dok je izlazio iz stana u Sarajevu. “Vratit ću se čim završim posao u Zagrebu, obećavam,” rekao je tada. Majka je šutjela, a ja sam vjerovala svakoj njegovoj riječi. Ivana nije. Ona je uvijek bila sumnjičava, tvrdoglava, kao da je već tada znala da su obećanja u našoj obitelji samo prazne riječi.
Godine su prolazile. Otac se nije vratio. Majka je sve više radila, sve manje bila kod kuće. Ivana i ja ostale smo same, prepuštene jedna drugoj i vlastitim nesigurnostima. “Zašto uvijek ti dobiješ novu jaknu?” pitala me jednom Ivana, dok smo se spremale za školu. “Nije fer!”
“Mama kaže da sam mlađa, pa mi treba više stvari,” odgovorila sam, ali ni sama nisam vjerovala u to. Istina je bila da sam bila tiša, povučenija – lakše me bilo zadovoljiti sitnicama. Ivana je tražila odgovore, ja sam tražila mir.
Sukobi su postali svakodnevica. Jednom smo se posvađale toliko žestoko da je majka vikala na nas: “Dosta više! Zar ne vidite koliko mi je teško?” Ali nikad nije rekla istinu – zašto je otac otišao, zašto nas je ostavila same s tolikim pitanjima.
Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, mislila sam da ću pobjeći od svega. Ali prošlost se ne ostavlja tako lako. Ivana je ostala u Sarajevu s majkom. Godinama nismo razgovarale osim preko poruka za rođendane ili Božić. Svaka u svom svijetu, svaka sa svojim ranama.
Prije dvije godine rodila sam sina, Leona. Držala sam ga u naručju i osjećala neopisivu ljubav – ali i strah. Hoću li i ja jednog dana postati poput svoje majke? Hoću li šutjeti kad moje dijete bude tražilo odgovore?
Prošlog Božića odlučila sam pozvati Ivanu i majku k sebi u Zagreb. “Moramo razgovarati,” napisala sam sestri. “Ne mogu više nositi ovu tišinu.” Pristale su.
Večer prije njihova dolaska nisam mogla spavati. Suprug Dario me zagrlio: “Znaš da si hrabra što ovo radiš?”
“Ne osjećam se hrabro. Osjećam se kao dijete koje još uvijek čeka da mu netko objasni zašto su ga ostavili,” šapnula sam.
Kad su stigle, napetost se mogla rezati nožem. Leon je trčkarao oko stola, nesvjestan težine koja je visjela u zraku. Majka je pričala o vremenu i cijenama u Konzumu, Ivana o poslu u banci. Nitko nije spomenuo prošlost.
Nakon večere skupila sam hrabrost. “Mama, zašto si nas ostavila same? Zašto nikad nisi pričala o tati?”
Majka je šutjela dugo, predugo. Ivana je prvi put pogledala u mene bez ljutnje – samo s tugom.
“Nisam znala kako,” prošaptala je majka napokon. “Bilo me strah da ću vas izgubiti kao što sam izgubila njega.” Suze su joj klizile niz lice.
Ivana je ustala i otišla na balkon. Pratila sam je.
“Znaš li koliko sam puta htjela da te zagrlim? Da ti kažem da mi fališ?” pitala sam tiho.
Okrenula se prema meni, oči crvene od suza. “A znaš li ti koliko puta sam te krivila za sve? Zato što si bila tiha, zato što si bila mamina mezimica… a zapravo si bila jednako izgubljena kao i ja.”
Stajale smo tako dugo, dvije odrasle žene s dušama djevojčica koje nikad nisu dobile odgovore.
Te noći nismo riješile sve probleme. Ali prvi put smo razgovarale bez optužbi, bez bijesa – samo s istinom.
Danas, dok gledam Leona kako crta sunce na papiru, pitam se: Je li moguće prekinuti lanac šutnje i nerazumijevanja koji se prenosi s generacije na generaciju? Možemo li naučiti oprostiti roditeljima – i sebi?
Što vi mislite – koliko prošlost određuje našu budućnost? Možemo li ikada potpuno ozdraviti od rana iz djetinjstva?