Zašto ona, a ne ja? Priča o nepravdi u obitelji Kovačević
“Zašto ona, a ne ja?” ponavljala sam u sebi dok sam sjedila na rubu kreveta, zureći u poruku koju mi je mama poslala. “Ana je dobila predujam za stan, znaš da joj treba pomoć.” Ruke su mi drhtale. Osjetila sam kako mi srce udara u grlu, a suze su mi navirale na oči, ali nisam ih pustila. Nisam smjela. Ne pred mamom, ne pred Anom, ne pred svijetom.
Bilo je subotnje jutro, miris kave širio se iz kuhinje. Otac je listao novine, kao i uvijek, a mama je šutjela dok je rezala kruh. Ana je veselo pričala o novom stanu, o tome kako će napokon imati svoj mir. “Zamisli, mama, balkon gleda na park!” smijala se. Ja sam samo kimala glavom, pokušavajući sakriti koliko me boli.
“A ti, Ivana?” upitala me mama, pogledavši me preko naočala. “Jesi li razmišljala o kupnji svog stana?”
“Jesam, ali znaš da nemam dovoljno za predujam,” odgovorila sam tiho. Pogledala sam Anu, koja je slegnula ramenima i nastavila mazati maslac na kruh.
“Pa… možda ćeš i ti jednom imati sreće,” rekla je mama i vratila se rezanju kruha. U tom trenutku nešto se slomilo u meni. Nisam znala što više boli – majčina ravnodušnost ili Anina nesvjesna privilegiranost.
Cijeli život sam bila dobra kći. Učila sam, radila, brinula o roditeljima kad su bili bolesni. Ana je uvijek bila slobodnija, buntovnija – često je kasnila kući, upadala u nevolje, ali mama joj je uvijek opraštala. “Ona je mlađa, osjetljivija,” govorila bi. Ja sam bila ta koja mora biti jaka.
Navečer sam nazvala prijateljicu Lejlu. “Ne mogu više ovo podnositi,” rekla sam kroz suze. “Zašto uvijek ona? Zašto ja nikad nisam dovoljno dobra?”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka. “Ivana, znaš da te tvoja mama voli. Možda misli da si ti snažnija, da ti ne treba pomoć kao Ani.”
“Ali i meni treba! Samo to nikad ne kažem naglas…”
Sljedećih dana osjećala sam se kao stranac u vlastitoj kući. Ana je planirala selidbu, mama joj je pomagala birati zavjese i tanjure. Ja sam sjedila po strani, slušala njihove razgovore i osjećala se nevidljivo.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s mamom za kuhinjski stol. “Mama, mogu li te nešto pitati?”
Pogledala me iznenađeno. “Naravno, dušo.”
“Zašto si Ani dala novac za stan, a meni nisi ni ponudila pomoć? Jesam li ja manje vrijedna?”
Mama je uzdahnula i spustila pogled. “Ivana… Znaš da te volim. Ali Ana… ona je uvijek bila slabija, trebala joj je pomoć više nego tebi. Ti si uvijek bila jaka, snalazila si se sama.”
“Ali i ja imam osjećaje! I meni treba podrška! Zar to ne vidiš?” glas mi je zadrhtao.
Mama je šutjela dugo, predugo. “Nisam to tako gledala… Mislila sam da ti ne trebaš mene kao što Ana treba.”
Ustala sam od stola i otišla u svoju sobu. Osjećala sam se izdano i neshvaćeno. Te noći nisam mogla spavati – vrtjela sam po glavi sve godine kada sam bila dobra kći, sve trenutke kada sam šutjela i trpjela.
Sutradan me Ana nazvala. “Ivana, jesi li ljuta na mene? Znam da nije fer… Ali nisam ja tražila da mi mama pomogne više nego tebi.”
“Nisi ti kriva,” odgovorila sam umorno. “Ali boli me što mama ne vidi koliko se trudim. Boli me što uvijek moram biti jaka – kao da nemam pravo na slabost.”
Ana je šutjela pa tiho rekla: “Možda bi trebale razgovarati svi zajedno. Možda mama ni ne shvaća koliko te povrijedila.”
Tjedan dana kasnije sjeli smo svi za stol – mama, tata, Ana i ja. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam izgovarala ono što me mučilo godinama.
“Mama, tata… Volim vas i zahvalna sam na svemu što ste učinili za nas. Ali osjećam se zapostavljeno. Osjećam da nikad nisam bila dovoljno važna kao Ana. Znam da ste htjeli najbolje za nas obje, ali boli me što ste njoj dali sve što ste mogli, a meni ste rekli da se snađem sama. Zar ja nisam vaša kći isto kao ona? Zar ja nisam zaslužila barem malo vaše pažnje i podrške?”
Tata me pogledao tužno i stisnuo mi ruku. Mama je plakala.
“Ivana… Oprosti mi,” rekla je kroz suze. “Nisam znala da te toliko boli. Mislila sam da si ti stub ove obitelji… Nisam htjela da se osjećaš manje vrijednom.”
Ana mi je prišla i zagrlila me.
Te večeri prvi put smo svi plakali zajedno – zbog godina šutnje, zbog pogrešnih odluka i neizrečenih riječi.
Danas još uvijek osjećam gorčinu kad pomislim na tu nepravdu, ali barem znam da više neću šutjeti.
Pitam se: Koliko nas još šuti zbog obiteljskih nepravdi? Koliko nas misli da mora biti snažno – dok iznutra puca?