Kad ljubav kasni: Udati se s 57 godina, protiv volje vlastite kćeri

“Mama, zar stvarno misliš da je on s tobom zbog ljubavi?” Ivana je stajala nasred moje kuhinje, ruke prekrižene, pogled tvrd kao kamen. U tom trenutku, između mirisa svježe skuhane kave i zvuka kiše koja je lupkala po prozoru, osjećala sam se kao da stojim pred sudom. Moja vlastita kćer, moje dijete, gledala me kao stranca.

Nikada nisam mislila da ću se ponovno zaljubiti. Nakon što je moj muž Ante preminuo prije sedam godina, život mi je postao rutina: posao u knjižnici, povremeni izleti s prijateljicama, nedjeljni ručkovi s Ivanom i unukom Leonom. Sve dok nisam upoznala Ismeta. Bio je tih, blag, s osmijehom koji je topio sve moje strahove. Upoznali smo se na autobusnoj stanici, sasvim slučajno. Pomogao mi je nositi vrećice do stana i ostao na čaju. Od tada, svaki dan bio je ljepši.

Ali Ivana nije mogla podnijeti tu promjenu. “Mama, on je iz Tuzle! Šta ti znaš o njemu? Znaš li ti koliko ima takvih što traže ženu samo zbog papira ili stana?” Njene riječi su me boljele više nego što bih ikada priznala. “Ivana, Ismet nije takav čovjek. On ima svoj posao, svoj stan u Tuzli…” pokušavala sam objasniti, ali ona me prekidala: “A zašto onda dolazi ovdje svaki vikend? Zašto te nikad ne vodi kod sebe?”

Nisam imala odgovore na sva njena pitanja. Ismet je govorio da mu je teško putovati zbog posla, da mu je ovdje ljepše sa mnom. Vjerovala sam mu. Ali svaka Ivanina sumnja sadila je sjeme nesigurnosti u meni.

Jedne večeri, dok smo Ismet i ja gledali stari film na televiziji, zazvonio je mobitel. Bila je to Ivana. “Mama, Leon ima temperaturu. Možeš li doći?” Pogledala sam Ismeta, a on je samo kimnuo: “Idi, dijete ti treba.” Ali kad sam stigla kod Ivane, atmosfera je bila ledena.

“Mama, moramo razgovarati ozbiljno. Ne želim da Leon provodi vrijeme s tim čovjekom dok ne saznam tko je on zapravo.” Osjetila sam kako mi srce preskače. “Ivana, Ismet nije kriminalac! On je dobar čovjek!” viknula sam kroz suze.

“Možda ti ne vidiš, ali ja vidim! On te mijenja! Više nisi ona ista mama koja mi je uvijek bila oslonac. Sad si zaljubljena kao djevojčica i ne vidiš ništa osim njega!”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare slike – Ante i ja na moru, Ivana kao mala djevojčica u naručju… Jesam li stvarno sebična? Imam li pravo na sreću kad moja kćer pati zbog toga?

Sljedećih dana izbjegavala sam Ismeta. Nisam odgovarala na poruke ni pozive. Srce mi se kidalo svaki put kad bih pročitala “Nedostaješ mi” ili “Jesi li dobro?” Ali osjećala sam se dužnom Ivani.

Jednog popodneva Ismet se pojavio pred mojim vratima s buketom ljubičica. “Ljiljana, šta se dešava? Jesam li nešto pogriješio?” Pogledala sam ga kroz suze: “Ismete, moja kćer misli da te zanima samo moj stan… ili papiri… ili ne znam ni ja što…”

Ismet je sjeo za stol i šutio nekoliko minuta. Onda je tiho rekao: “Znam kako ljudi gledaju na mene ovdje. Znam da nisam tvoj Ante i nikad neću biti. Ali ja te volim. Nisam ovdje zbog stana ni papira – imam sve to u Tuzli. Ovdje sam zbog tebe.”

Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom otvoreno, bez suza i optužbi.

“Ivana, znam da me voliš i da me želiš zaštititi. Ali ja nisam više ona ista žena koja je bila samo tvoja mama ili samo Antina žena. Ja sam još uvijek živa, još uvijek osjećam… I želim biti sretna dok još mogu.”

Ivana me gledala dugo bez riječi. Onda je tiho rekla: “Bojim se da ćeš opet biti povrijeđena… Bojim se da ćeš izgubiti sve što imaš.” Zagrlila sam je: “Možda hoću. Ali možda ću prvi put nakon dugo vremena biti istinski sretna.”

Nakon tog razgovora stvari nisu odmah postale bolje. Ivana još uvijek nije prihvatila Ismeta, ali barem više nije zabranjivala Leona da ga viđa. Ismet se trudio – donosio joj kolače iz Tuzle, pomagao oko vrta… Polako su počeli razgovarati o svakodnevnim stvarima.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Jednog jutra Ismet me zaprosio na klupi ispred knjižnice gdje radim. Suze su mi potekle niz lice dok sam šaptala “da”.

Kad sam to rekla Ivani, samo je šutjela nekoliko minuta pa pitala: “Jesi li sigurna?” Kimnula sam glavom kroz suze i smijeh.

Danas sjedim za stolom i pišem ovu priču jer ne znam jesam li donijela pravu odluku. Je li kasno za ljubav? Imam li pravo tražiti sreću kad to znači riskirati odnos s vlastitom kćeri?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav u ovim godinama luksuz ili pravo koje svi zaslužujemo?