Kad Ljubav Postane Računica: Večere, Prijatelji i Granice
“Opet si ti sve spremila?” upitala je Ena, podižući obrvu dok je gledala u tanjir pun sarme na mom stolu. “Pa naravno, Dario dolazi. Znaš da voli jesti nakon posla.” Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam znala je li to zbog vruće sarme ili njenog tona.
Dario i ja smo zajedno već godinu dana. On živi s roditeljima u Ilidži, ja sama u malom stanu u centru Sarajeva. U početku mi je bilo drago što mogu ugostiti nekoga, što mogu pokazati da sam sposobna, ali s vremenom sam počela osjećati teret. Nakon svakog izlaska – bilo da je to kino u BBI-ju ili kafa u Grbavici – završimo kod mene. On donese osmijeh i priče iz firme, a ja večeru, doručak, ponekad i kolač za ponijeti njegovoj mami.
“Ivana, ne možeš ti tako stalno,” rekla je Lejla prošli vikend dok smo pile kafu kod nje. “Nije fer. Ako već stalno jede kod tebe, nek barem donese nešto – jogurt, hljeb, bilo šta.”
“Ma nije mi teško…” pokušala sam opravdati Darija, ali Ena me prekinula: “Nije stvar u tome je li ti teško. Stvar je što ćeš se naviknuti da sve pada na tebe.”
Te večeri, dok sam rezala povrće za večeru, razmišljala sam o njihovim riječima. Dario je stigao s osmijehom i poljupcem, ali bez vrećice iz prodavnice. Sjeli smo za stol.
“Mmmm, ovo ti je najbolje do sad!” rekao je s punim ustima. “Znaš, mama kaže da si prava domaćica.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Dario… Jesi li ikad razmišljao da možda zajedno kupujemo hranu? Ili da nekad ti nešto doneseš?”
Pogledao me zbunjeno: “Pa ti voliš kuhati… A i živiš sama, lakše ti je organizirati. Kod mene uvijek gužva, znaš kakva je mama.”
“Znam, ali… Nekad mi stvarno nije lako. Sve više trošim na hranu otkad si ti stalno ovdje.”
Nastala je tišina. Gledao je u tanjir, a onda slegnuo ramenima: “Ako ti smeta, mogu manje dolaziti.”
To me zaboljelo više nego što sam očekivala. “Nije stvar u tome da manje dolaziš. Samo bih voljela da se osjećam kao partnerica, ne kao tvoja kuharica.”
Sljedećih dana sve mi je bilo teško. Prijateljice su se šalile: “Šta si danas kuhala za Darija?” ili “Jesi li mu spremila lunch box za posao?” Smijale su se, ali meni nije bilo smiješno.
Jedne večeri došao je s dvije vrećice iz Konzuma. “Evo, donio sam nešto – paštetu, jogurt i one tvoje kekse koje voliš.” Pogledala sam ga i nasmijala se prvi put nakon dugo vremena.
Ali idila nije dugo trajala. Njegova mama me pozvala na ručak. Sjedili smo svi za stolom – Dario, njegova sestra Mirela, otac Zdravko i ona. “Ivana, čujem da si ti glavna kuharica kod vas dvoje! Dario nikad nije bio gladan otkad vas dvoje zajedno!”
Svi su se smijali osim mene. Osjetila sam kako me gleda njegova sestra: “A šta ćeš kad budete živjeli zajedno? Hoćeš li i dalje sve sama?”
Dario se nasmijao: “Ma Ivana voli to! Ona uživa u kuhanju!”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u plafon svog stana i pitala se: Je li ovo početak života kakav ne želim? Hoću li uvijek biti ta koja daje više?
Narednih dana pokušala sam razgovarati s Darijem ozbiljnije. “Dario, ako ćemo živjeti zajedno, moramo dijeliti troškove i obaveze. Ne želim da sve padne na mene.”
Pogledao me pomalo povrijeđeno: “Zar ti nije dovoljno što te volim? Zar sad sve mora biti računica?”
Nisam znala šta da kažem. Možda stvarno previše očekujem? Ali kad sam ponovno vidjela izvod s banke i shvatila koliko trošim na hranu svaki mjesec, znala sam da nisam luda.
Jedne večeri došla sam kod Ene i Lejle s kutijom sladoleda. Sjeli smo na balkon i pričale do kasno u noć.
“Ivana,” rekla je Lejla tiho, “nije problem u hrani ni u novcu. Problem je što se ne osjećaš ravnopravno. Ako to ne riješiš sada, kasnije će biti još teže.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sljedeći put sjela s Darijem.
“Dario,” rekla sam odlučno, “volim te, ali ne želim biti tvoja kuharica ni tvoja druga mama. Ako ćemo dalje zajedno, moramo biti tim – dijeliti troškove, obaveze i radost. Inače ovo nema smisla.”
Gledao me dugo bez riječi. Onda je samo rekao: “Morat ću razmisliti o svemu ovome.”
Možda će me neki osuditi što sam postavila granicu ili što nisam spremna žrtvovati se bezuvjetno za ljubav. Ali zar prava ljubav ne znači i poštovanje i ravnotežu?
Ponekad se pitam: Jesam li ja previše zahtjevna ili su drugi previše navikli da žene uvijek daju više? Šta vi mislite – gdje je granica između ljubavi i iskorištavanja?