„Nikad nisam mislila da će me Ivan prevariti“: Kako su roditelji odlučili moju sudbinu
„Ne mogu vjerovati da si to napravio, Ivane! Kako si mogao?“ vrištala sam dok su mi ruke drhtale iznad stola. U kuhinji je mirisalo na kavu koju nisam ni okusila. Ivan je sjedio preko puta mene, pogleda zabijenog u pod, šutio je kao da će šutnjom izbrisati ono što je napravio.
Bilo je to u rano proljeće, kad su se prvi cvjetovi pojavili na našoj maloj terasi u Sarajevu. Imala sam 27 godina, završavala magisterij iz ekonomije i radila u banci. Ivan i ja smo bili zajedno još od faksa. Upoznali smo se na brucošijadi u Zagrebu, kad sam imala samo 18 godina i bila uvjerena da me muškarci ne zanimaju. On je bio onaj tip koji uvijek ima odgovor na sve, uvijek okružen ljudima, a opet je mene izabrao. Sjećam se kako sam se osjećala posebno, kao da sam osvojila jackpot.
Nakon tri godine veze, Ivan je zaprosio na obali Une, dok su naši prijatelji slavili rođendan. Svi su pljeskali, a ja sam plakala od sreće. Vjenčanje je bilo veliko, s obje porodice, tamburašima i rodbinom iz cijele Bosne i Hrvatske. Svi su govorili kako smo savršen par.
Ali onda… Onda sam pronašla poruke. Prvo sam mislila da umišljam. Poruke od neke „Lejle“ iz njegovog ureda. Prvo bezazlene šale, pa onda srčeka, pa „nedostaješ mi“. Srce mi je stalo. Nisam odmah ništa rekla. Tjednima sam promatrala Ivana, analizirala svaki njegov pokret, svaku poruku na mobitelu kad bi ga ostavio bez nadzora.
Jedne večeri, kad je rekao da mora ostati duže na poslu zbog „projekta“, odlučila sam ga pratiti. Nisam mogla vjerovati sebi što radim – ja, koja sam uvijek osuđivala žene koje špijuniraju muževe. Ali kad sam ga vidjela s Lejlom u onom malom kafiću kod Skenderije, kako joj dodiruje ruku preko stola i smije se onim osmijehom koji je bio rezerviran samo za mene… nešto je puklo u meni.
Te večeri sam mu sve rekla. Plakala sam, vrištala, bacala jastuke po stanu. On je šutio, pa pokušao objasniti: „Nije to ništa ozbiljno, Amra… Samo… osjećao sam se izgubljeno.“
„Izgubljeno? A ja? Jesam li ja bila tu ili sam bila zrak?“
Nisam spavala cijelu noć. Sutradan sam nazvala mamu u Mostar. „Mama, Ivan me prevario. Ne mogu više.“
Nastao je muk s druge strane linije. Onda njen glas: „Amra, dušo… Znaš kako je to kod nas. Muškarci griješe. Bitno je da se pokaje i da ti oprostiš. Šta će reći svijet? Šta će reći tvoja tetka Azra? Razmisli dobro prije nego što nešto napraviš.“
Tata je bio još gori: „Nećeš valjda razvod zbog jedne greške? Svi griješe. Porodica je svetinja.“
Osjećala sam se kao da me guše vlastite misli i očekivanja drugih. Moja najbolja prijateljica Mirela bila je jedina koja me razumjela: „Amra, ako ti ne možeš oprostiti – idi! Nema tog ugleda koji vrijedi tvog mira.“
Ali roditelji su navaljivali. Mama je došla iz Mostara za vikend i sjela s Ivanom i mnom za stol. „Djeco, morate razgovarati. Amra, ti si uvijek bila jaka. Ne dozvoli da jedna žena uništi sve što ste gradili.“
Ivan se zakleo da će prekinuti s Lejlom. Plakao je pred mojom mamom, molio me za oprost. I ja… popustila sam. Zbog roditelja, zbog straha od osude, zbog svega što smo prošli zajedno.
Ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje je nestalo kao dim iz dimnjaka zimi. Svaki njegov izlazak bio mi je sumnjiv. Svaka poruka na mobitelu izazivala mi je knedlu u grlu.
Jedne noći, dok smo ležali u krevetu okrenuti leđima jedno drugome, šapnula sam: „Ivane, jesi li sretan?“
Dugo je šutio pa rekao: „Ne znam više.“
Prolazili su mjeseci u toj tihoj patnji. Mama bi zvala svaki dan: „Kako ste? Jeste li bolje?“ Tata bi pitao: „Je li Ivan popravio onu slavinu?“ Svi su se pravili kao da je sve normalno.
A ja? Ja sam se osjećala kao duh u vlastitom životu.
Jednog dana srela sam Lejlu na ulici. Pogledala me ravno u oči i rekla: „Žao mi je.“ Nisam znala šta da odgovorim – mrzila sam je, ali još više sam mrzila sebe što nisam imala snage otići kad sam trebala.
Danas sjedim sama na terasi i gledam cvjetove koje smo Ivan i ja sadili zajedno. On je još tu fizički, ali između nas zjapi provalija koju niko ne može premostiti.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam poslušala roditelje? Je li vrijedilo žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja? Šta biste vi napravili na mom mjestu?