Svaki dan iznova: Kuhinja kao bojno polje između mene i muža

“Opet juha? Zar nisi mogla napraviti nešto drugo? I znaš da ne volim podgrijano!” Refikov glas odjekuje kroz stan dok ja, s krpom u ruci, pokušavam obrisati kapljice znoja s čela. Već je devet navečer, a ja sam drugi put danas stajala nad štednjakom. Prvi put za ručak, drugi put za večeru. Sve što je ostalo od ručka – on ne želi ni pogledati.

Nekad sam mislila da su ovakve priče pretjerane, da žene izmišljaju kad se žale na muževe koji “ne priznaju ostatke”. Ali evo me, u svom malom stanu u Sarajevu, gdje svaki dan miriše na novo jelo, ali i na umor koji mi se uvukao pod kožu. “Refik, znaš li ti koliko je teško svaki dan kuhati ispočetka?” – pokušavam ga dozvati razumu dok on lista novine na kauču. “Znaš li koliko bi mi značilo da nekad pojedemo ono što je ostalo od jučer?”

On samo odmahne rukom. “Moja mama je svaki dan kuhala svježe. Tako sam navikao. Nije to ništa strašno.”

Ali meni je strašno. Radim osam sati u banci, trčim po djecu u vrtić, a onda još satima stojim u kuhinji. Ponekad mi se čini da sam zarobljena u začaranom krugu – posao, djeca, kuhinja, prigovori. Moja prijateljica Sanja iz Zagreba mi kaže: “Ajla, pa reci mu da si i ti čovjek! Neka si sam skuha ako mu ne paše!” Ali nije to tako lako. Kod nas se još uvijek očekuje da žena bude ta koja drži kuću pod kontrolom.

Jedne večeri, kad su djeca već zaspala, sjela sam za stol s Refikom. “Refik, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Znaš li da sam danas tri puta išla u trgovinu jer si svaki put nešto novo tražio?”

On me pogleda zbunjeno. “Pa šta hoćeš da jedem bajato? Znaš da mi smeta kad nije svježe…”

“A meni smeta što ne vidiš koliko se trudim!” – glas mi zadrhti. “Zar nije dovoljno što radim, brinem o djeci i kući? Zar je stvarno toliko strašno pojesti grah od jučer ili podgrijanu pitu?”

Nastane tišina. Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali ih gutam. Ne želim plakati pred njim. Želim da me shvati.

Sutradan na poslu kolegica Mirela mi šapće: “Ajla, znaš šta ja radim? Skuham više pa zamrznem porcije. Kad moj Edin počne prigovarati, kažem mu da je svježe – i on pojede bez riječi!” Naslonim glavu na ruke i nasmijem se kroz suze. “Mirela, kod mene bi Refik odmah skužio. On ima nos za to!”

Vikendom je najgore. Djeca trče po stanu, traže pažnju, a ja pokušavam žonglirati između lonaca i igračaka. Moja mama iz Mostara me zove: “Ajla, nemoj se sekirati. Muškarci su takvi, ali moraš im postaviti granice.” Ali kako postaviti granice kad te cijeli život uče da budeš dobra žena, dobra majka, dobra domaćica?

Jednog dana odlučujem pokušati nešto novo. Pripremam večeru od ostataka ručka – malo pohanih tikvica i pire krompira. Sve lijepo složim na tanjur i ukrasim peršinom. Refik dolazi za stol i pogleda tanjur sumnjičavo.

“Šta je ovo?”

“Večera,” kažem mirno.

Proba zalogaj i šuti. Gledam ga napeto.

“Nije loše… Ali drugi put napravi svježe,” promrmlja.

U tom trenutku shvatim da se ništa neće promijeniti dok ja ne promijenim sebe. Počinjem razgovarati s djecom o tome kako svi trebamo pomagati u kući. Lejla, moja sedmogodišnja kćerka, već zna napraviti salatu. Sin Tarik pomaže postaviti stol.

Jedne večeri Refik dolazi ranije s posla i zatekne mene i djecu kako zajedno pravimo palačinke od ostataka mlijeka i jaja.

“Šta radite to?”

“Učimo kuhati zajedno,” odgovara Lejla ponosno.

Refik sjeda za stol i gleda nas neko vrijeme u tišini. Onda uzima palačinku i smije se: “Možda bih mogao i ja nešto naučiti od vas.” Prvi put nakon dugo vremena osjećam tračak nade.

Ali problemi ne nestaju preko noći. I dalje ima dana kad Refik prigovara zbog hrane, kad ja pucam po šavovima od umora i kad se pitam vrijedi li sve ovo truda. No sada barem znam da nisam sama – ni u svojoj kuhinji ni u svojim mislima.

Ponekad se zapitam: Je li ljubav stvar kompromisa ili žrtvovanja? Koliko daleko trebamo ići da bismo usrećili one koje volimo – a gdje prestaje naše pravo na vlastiti mir?

Drage žene (i muškarci), jeste li i vi zarobljeni između lonaca i očekivanja? Kako ste vi pronašli ravnotežu?