Svečana večera bez stresa: Kako sam preživjela mužev rođendan i ostala pri zdravoj pameti

“Jasmina, znaš da moj tata ne voli ništa osim sarme, a mama ne jede meso već godinu dana. Možeš li ti to nekako uskladiti?” Mužev glas odzvanjao je iz hodnika dok sam stajala pred frižiderom, već iznervirana jer sam znala što slijedi. Rođendan mu je za tri dana, a njegova porodica dolazi iz Mostara. Znači: svekrva, svekar, šogorica s mužem i dvoje djece. I svi oni očekuju da ih dočeka stol prepun domaćih jela, kao kod kuće.

“Naravno, dragi,” odgovorila sam kroz zube, pokušavajući zvučati opušteno. U glavi sam već vrtjela popis: sarma za svekra, nešto bez mesa za svekrvu, kolači za djecu, salate za šogoricu koja je na dijeti… A ja? Ja bih najradije naručila pizzu i sjela s nogama na stol.

Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi se miješali recepti, popisi za kupovinu i slike svekrvinog pogleda kad vidi da nisam napravila pitu “kao ona što je pravila njena mama”. Sjetila sam se prošle godine kad sam pokušala napraviti baklavu po receptu s interneta. Svekar je rekao: “Fina je, ali nije kao ona iz Mahale.” Osjetila sam kako mi srce lupa od nervoze.

Ujutro sam sjela za kuhinjski stol s bilježnicom i olovkom. “Neću dva dana provesti u kuhinji!” rekla sam sama sebi naglas. “Mora postojati način da ovo prođe bez stresa.” U tom trenutku ušla je moja kćerka Lana, još u pidžami.

“Mama, mogu li ti pomoći?” pitala je s osmijehom.

Pogledala sam je i shvatila – možda ne moram sve sama. Možda mogu uključiti i druge. I tako sam počela smišljati plan.

Prvo sam nazvala svekrvu. “Šta misliš da ti napraviš svoju poznatu pitu kad dođete? Znaš da je niko ne pravi kao ti.” Čula sam kako joj glas omekšava od ponosa. “Naravno, Jasmina! Donijet ću ja i domaći sir.”

Zatim sam poslala poruku šogorici: “Jesi li raspoložena da napraviš svoju salatu od leće? Djeca su je obožavala prošli put.” Odgovorila je odmah: “Super ideja! Rado ću!”

Za kolače sam odlučila naručiti iz male slastičarne u kvartu – njihova baklava je ionako bolja od moje.

Ostalo mi je samo pripremiti glavno jelo. Umjesto sarme koja traži sate motanja i kuhanja, odlučila sam napraviti musaku od povrća i mesa – jednostavno, ukusno i svi mogu jesti.

Dan prije rođendana kuća je mirisala na pečene paprike i svježe začinsko bilje. Lana mi je pomagala slagati stol, a muž je donio vino iz podruma. Svekrva je stigla s velikom tepsijom pite i pričom o tome kako su nekad žene sjedile zajedno i motale jufke do kasno u noć.

Kad su svi sjeli za stol, osjećala sam se čudno mirno. Svekar je pohvalio musaku – “Nije sarma, ali ima dušu!” Svekrva je bila ponosna na svoju pitu, a šogorica je dijelila recept za salatu. Djeca su se smijala i trčala oko stola.

Kasnije te večeri, dok smo muž i ja prali suđe, pogledao me s osmijehom: “Vidiš da si uspjela. Nisi ni vikala ni plakala ovaj put.” Samo sam ga pogledala i nasmijala se.

Te noći sam ležala budna, ali ovaj put od zadovoljstva. Shvatila sam da nije poanta u tome da sve bude savršeno ili da ja budem superžena koja sve može sama. Poanta je u zajedništvu, u tome da podijelimo posao i radost.

Ponekad se pitam – zašto žene kod nas još uvijek misle da moraju sve same? Zašto ne tražimo pomoć češće? Možda bismo svi bili sretniji kad bismo češće dijelili teret.

Što vi mislite – koliko često tražite pomoć ili dijelite posao kad su obiteljska okupljanja u pitanju? Je li vam teško prepustiti dio kontrole drugima?