Odrastanje bez korijena: Priča o Nikoli, djetetu koje su roditelji ostavili u rodilištu

„Nikola, ustani, vrijeme je za doručak!“ grubo me trgla teta Marija iz sna, dok je hladan zrak iz hodnika prostrujao kroz vrata sobe. Zima u domu za nezbrinutu djecu u Osijeku uvijek je bila posebno oštra, kao da je i sama zgrada znala da smo svi mi ovdje ostavljeni, prepušteni na milost i nemilost tuđim rukama. Imao sam tada devet godina, a već sam bio promijenio tri doma i dvije hraniteljske obitelji. Nikad nisam znao što znači imati svoj krevet, svoju sobu, svoje roditelje. Nikad nisam znao što znači imati nekoga tko te voli bezuvjetno.

Sjećam se, jednom sam pitao tetu Mariju: „Zašto me mama nije htjela?“ Pogledala me onim umornim očima, kao da joj je teško što mora opet odgovarati na to pitanje. „Neki ljudi, Nikola, nisu spremni za velike stvari u životu. Ti si posebna duša, i možda je tvoja mama to znala.“ Nisam vjerovao u to. Znao sam da sam rođen s bolešću zbog koje sam često bio u bolnici, zbog koje su me druga djeca zadirkivala i zvala me „bolesnik“. Znao sam da sam bio teret, i da sam zbog toga ostavljen.

Prvi put kad sam došao u školu, svi su buljili u mene. Moje ruke su bile tanje, lice blijedo, a hodao sam pomalo nesigurno. Učiteljica Ivana me pokušala zaštititi, ali djeca su okrutna. „Gle ga, jadničak, nema ni mamu ni tatu!“, dobacivao je Dario, najglasniji u razredu. Skupljao sam knjige i pokušavao ne zaplakati, ali suze su mi klizile niz lice. Tada mi je prišla Ana, tiha djevojčica iz zadnje klupe. „Ne slušaj ih, Nikola. I ja sam iz doma. Nismo mi ništa manje vrijedni.“ Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.

Godine su prolazile, a ja sam rastao, ali osjećaj praznine nije nestajao. Svaka nova hraniteljska obitelj bila je nova nada, ali i novi strah. Sjećam se obitelji Kovačević iz malog sela kraj Vinkovaca. Gospođa Kovačević je bila stroga, ali pravedna. „Nikola, kod nas se poštuju pravila. Ako želiš biti dio ove obitelji, moraš se truditi kao i svi drugi.“ Trudio sam se, pomagao u vrtu, učio s njihovom djecom, ali nikad nisam osjetio da sam zaista njihov. Uvijek sam bio „onaj iz doma“.

Jedne večeri, dok sam sjedio na stepenicama i gledao zvijezde, prišao mi je gospodin Kovačević. „Znaš, Nikola, nije lako prihvatiti nekoga tko nije tvoj. Ali ti si dobar dečko. Samo, moraš naučiti oprostiti. Prvo sebi, pa onda drugima.“ Nisam tada razumio što znači oprostiti sebi. Kako da oprostim sebi što sam rođen takav kakav jesam? Kako da oprostim roditeljima što su me ostavili?

Kad sam napunio šesnaest, vratio sam se u dom. Tamo sam upoznao Lejlu, djevojku iz Sarajeva koja je također prošla pakao domova i hraniteljskih obitelji. Ona je bila moja srodna duša, netko tko je razumio moju bol bez da išta kažem. Zajedno smo sanjali o tome da jednog dana pronađemo svoje roditelje, da ih pitamo zašto. „Možda su imali svoje razloge, Nikola. Možda nisu mogli drugačije“, govorila je Lejla, ali ja nisam mogao prihvatiti to opravdanje.

Jednog dana, skupio sam hrabrost i otišao u bolnicu gdje sam rođen. Tražio sam svoju dokumentaciju, nadajući se da ću pronaći barem jedno ime, jednu adresu. Službenica me gledala s razumijevanjem, ali i sa žaljenjem. „Nikola, tvoji roditelji su dali lažne podatke. Nema ništa što bi ti moglo pomoći.“ Osjetio sam kako mi se svijet ruši. Sve te godine nade, svi snovi o susretu, nestali su u trenu.

Vratio sam se u dom slomljen, ali Lejla me zagrlila i šapnula: „Mi smo sami sebi obitelj. Nismo mi krivi što su nas ostavili.“ Te riječi su mi bile utjeha, ali i podsjetnik da moram pronaći snagu u sebi. Počeo sam volontirati u udruzi za djecu bez roditelja, pomagao sam mlađima da se nose s boli koju sam i sam osjećao. U njima sam prepoznao sebe, one suze koje sam skrivao, ona pitanja koja su me proganjala.

Jedne zime, dok smo kitili bor u domu, prišla mi je mala Emina, djevojčica s velikim smeđim očima. „Nikola, hoćeš biti moj brat?“ Pogledao sam je i nasmijao se kroz suze. „Naravno, Emina. Svi smo mi ovdje braća i sestre.“ Tada sam shvatio da obitelj nije uvijek krv, nego ljudi koji te prihvate i vole, bez obzira na sve.

Danas imam dvadeset i četiri godine. Završio sam školu, radim kao asistent u udruzi i pomažem djeci koja su prošla isto što i ja. Još uvijek me ponekad zaboli kad vidim sretne obitelji u parku, kad čujem kako netko zove „mama“ ili „tata“. Ali naučio sam živjeti s tim. Naučio sam da vrijedim, da nisam manje vrijedan zato što sam bio ostavljen. Naučio sam da mogu biti nečija nada, nečiji oslonac.

Ponekad se pitam: Što bi bilo da su me roditelji zadržali? Bih li bio sretniji, ili bih i dalje tražio svoje mjesto pod suncem? Možda nikad neću dobiti odgovore, ali znam jedno – nisam sam. I možda je baš to ono što nas čini jačima. Što vi mislite, je li moguće oprostiti onima koji su nas ostavili?