Tišina je odjednom prekinuta – lom stakla, majčin tih plač i otac čije riječi paraju noć. Ono što se te večeri desilo zauvijek je promijenilo moj život. Nisam znao hoću li više ikada biti dijete koje sanja. Taj osjećaj straha i nemoći, miris starog betona, krvave fleke na podu i pogled upućen prozoru, uvijek prema slobodi… To je bila moja svakodnevica.

Ali tada, među svim tim ruševinama, pojavila se iskra. Stvari su se počele mijenjati onda kad nisam imala nikoga osim sebe. Majka, baka, prijatelji iz doma – svako poglavlje mog djetinjstva nosilo je svoju borbu i svoje nade. Ne pitaš se više hoćeš li stati na noge, pitaš se imaš li zašto.

Što sam prešutjela svojoj majci i kako sam preživjela kada većina odraslih oko mene nije nalazila izlaz? Kako sam prvi put pogledala oca u oči bez suza, ali s gorčinom koja nikad nije prošla? I ima li uopće oprosta za ono što nas je slomilo kao djecu?

Cijeli nastavak moje priče čekate u komentarima, gdje vas pozivam da podijelite i svoja iskustva ili misli 💬👇