Bratova ruka ili bratov teret: Gdje prestaje dužnost, a počinje iskorištavanje?

“Znaš, Damire, stvarno mi trebaš ovaj vikend. Ne mogu sam, a znaš da ti to ne bih tražio da nije hitno.” Dario je govorio brzo, kao da želi preduhitriti svaku moju moguću ispriku. Slušao sam ga s druge strane slušalice, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. U meni se miješala ljutnja i tuga – jer ovo nije bio prvi put da me brat zove kad mu treba pomoć, ali je uvijek bio nedostupan kad sam ja bio u problemu.

Sjećam se prošlog proljeća, kad sam sam slagao ormare i krečio stan nakon razvoda. Dario je tada rekao: “Ma znaš, imam posla, ne stignem nikako. Ajde, snaći ćeš se ti, uvijek si bio snalažljiv.” Tada sam šutio, progutao knedlu i sam nosio daske uz stepenice. Sad, godinu dana kasnije, on očekuje da sve ostavim i dođem.

“Dario, znaš da imam posla preko glave…” pokušao sam oprezno.

“Ma daj, molim te! Pa brat si mi! Kad ću te trebati ako ne sad?” presjekao me. U njegovom glasu nije bilo ni trunke sumnje da ću pristati. Kao da je to nešto što se podrazumijeva.

U petak navečer nisam mogao zaspati. Vrtio sam po glavi slike iz djetinjstva – kako smo zajedno gradili kućicu na drvetu kod bake u Bosanskoj Gradišci, kako smo dijelili zadnji komad pite. Gdje je nestala ta bliskost? Kad je bratstvo postalo jednostrana ulica?

Subota ujutro. Kiša je još uvijek padala. Stajao sam pred Darijevim stanom na Trešnjevci s torbom punom radne odjeće i osjećajem gorčine. Vrata su se otvorila uz tresak.

“Evo ga moj majstor! Ajde, brzo unutra, sve kasni!” Dario me povukao za rukav. U stanu je bio kaos – prašina, razbacane pločice, kanta s bojom na sredini hodnika.

“Gdje su ostali?” pitao sam.

“Ma svi su otkazali. Samo ti si mi ostao,” rekao je s osmijehom koji me više povrijedio nego oraspoložio.

Radili smo satima. Dario je stalno pričao o svojim planovima – kako će ovo biti najljepši stan na katu, kako će napokon imati svoj mir. Ja sam šutio i mahao kistom. U jednom trenutku, dok sam slagao laminat, pukla mi je letvica.

“Pa pazi malo! Znaš koliko to košta?” viknuo je Dario.

Osjetio sam kako mi se krv penje u lice. “Znaš li ti koliko košta moje vrijeme? Koliko puta si me ostavio na cjedilu kad sam te trebao?”

Dario je zastao s čekićem u ruci. “Ma nemoj sad o tome… Pa braća smo! To se ne broji!”

“Baš zato što smo braća – trebalo bi se brojati još više!” odgovorio sam tiho, ali odlučno.

Nastala je tišina. Samo se čulo kapanje vode iz stare pipe u kuhinji.

Navečer smo sjedili na podu uz sendviče. Dario je gledao u pod.

“Znaš… možda nisam bio tu kad si me trebao. Ali… nekako uvijek mislim da ćeš ti sve moći sam. Ti si uvijek bio jači od mene.”

Osjetio sam knedlu u grlu. “Možda jesam jači izvana, ali iznutra… isto mi treba netko moj. Nekad samo da pita kako sam.”

Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Oprosti, Damire. Nisam znao da te boli.”

Te noći nisam mogao spavati ni kod njega ni kod sebe. Razmišljao sam o tome koliko često u našim obiteljima šutimo o onome što nas boli, jer nas uče da krv nije voda i da se sve mora oprostiti. Ali gdje su granice? Kada pomoć postaje teret? Kada ljubav postaje navika iskorištavanja?

Sutradan sam otišao ranije nego što je Dario očekivao. Na izlazu mi je samo rekao: “Vidimo se za vikend? Možda da popijemo kavu, bez alata ovaj put?”

Klimnuo sam glavom i otišao niz stepenice s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno.

Ponekad se pitam – koliko puta još trebamo preći preko sebe zbog obitelji? I gdje prestaje bratova ruka pomoći, a počinje bratov teret?