Glasine koje su zamalo uništile moju obitelj: Borba za istinu i sreću
“Zorice, jesi li ti stvarno mogla tako nešto napraviti?” – riječi moje svekrve, izgovorene kroz stisnute zube, odzvanjale su u mojoj glavi dok sam stajala na pragu njihove kuće u Dugom Selu. Kiša je lupkala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Ivan je šutio, gledao u pod, a ja sam pokušavala pronaći zrak.
“Ne znam o čemu pričate, majko,” prošaptala sam, ali ona je samo odmahivala glavom, suze su joj klizile niz lice. “Ljubica kaže da ste vi uzeli novac od prodaje djedove zemlje i niste dali ništa ostatku obitelji! Kako ste mogli? Mi smo svi jedna krv!”
Ivan je tada podigao pogled. “Mama, to nije istina. Zorica i ja smo sve podijelili kako treba. Ljubica laže.”
Ali riječi su bile nemoćne pred godinama nagomilanih sumnji i zavisti. Ljubica, Ivanova tetka, uvijek je bila ona koja zna sve o svima, uvijek prva na telefonu kad se nešto dogodi. Otkad je djed umro, postala je još gora – kao da joj je tuđa nesreća bila hrana.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad smo prodali komad zemlje u selu kraj Vrbovca. Ivan i ja smo godinama ulagali u tu zemlju, plaćali poreze, održavali voćnjak. Kad je djed umro, ostavio je sve Ivanu jer su drugi članovi obitelji otišli u Njemačku ili nisu htjeli znati za selo. Ali kad se pojavila prilika za prodaju, odjednom su svi imali mišljenje.
Ljubica je počela širiti priče po selu: “Zorica je nagovorila Ivana da proda zemlju i sve zadržala za sebe! Nije im ni stalo do obitelji!” Ljudi su me gledali ispod oka na tržnici, susjede su šaputale iza mojih leđa. Čak mi je i najbolja prijateljica Sanja jednom rekla: “Ma znaš ti kako to ide… gdje ima dima, ima i vatre.”
Ivan je pokušavao ostati smiren. “Ne obaziri se na njih,” govorio bi mi navečer dok smo sjedili za stolom u kuhinji. “Mi znamo istinu.” Ali nije bilo lako. Naša kćerka Lana počela je dolaziti kući uplakana jer su joj djeca u školi govorila da njeni roditelji kradu od rodbine.
Jedne večeri, kad sam mislila da ne mogu više izdržati, otišla sam do Ljubičine kuće. Pokucala sam na vrata, a ona me dočekala s hladnim osmijehom.
“Što hoćeš, Zorice? Došla si mi prijetiti?”
“Došla sam tražiti istinu,” rekla sam drhteći. “Zašto to radiš? Što ti ja ili Ivan dugujemo?”
Ljubica je slegnula ramenima. “Ti si uvijek bila previše fina za ovo selo. Misliš da si bolja od nas jer si završila fakultet i imaš posao u Zagrebu. Ali krv nije voda. Djedova zemlja pripada svima nama.”
“Ali nitko nije htio ulagati ni raditi na toj zemlji! Ivan i ja smo sve održavali godinama!”
“To nije važno,” odbrusila je. “Obitelj je obitelj. A ti si sebična.”
Vratila sam se kući slomljena. Ivan me zagrlio, ali osjećala sam se kao da tonem. Dani su prolazili u magli – posao, škola, kuća – ali ništa više nije bilo isto. Čak su i naši susjedi počeli izbjegavati pozdrave.
Jednog dana Lana je došla kući s modricom na ruci. “Mama, Ana me gurnula jer kaže da si ti lopovka.” Nisam znala što reći. Osjećala sam se bespomoćno.
Te večeri Ivan je rekao: “Dosta je bilo. Idemo kod odvjetnika i pokazat ćemo svima papire – ugovor o nasljedstvu, sve račune. Neću više da tebe i Lanu netko povrijedi zbog laži.”
Nisam bila sigurna da će to pomoći – ljudi vjeruju onome što žele vjerovati – ali pristala sam. Odvjetnik nam je pomogao sastaviti pismo koje smo poslali cijeloj obitelji i objavili na Facebook grupi sela: sve crno na bijelo, tko je što dobio, tko nije htio sudjelovati.
Nakon toga uslijedila je tišina. Ljubica nije više dolazila na kavu kod susjeda, a ljudi su me počeli opet pozdravljati na tržnici – sramežljivo, ali ipak pozdravljati.
Ali šteta je već bila učinjena. Povjerenje u obitelji bilo je narušeno; Lana se povukla u sebe; Ivan je postao ogorčen.
Jednog popodneva sjela sam s Lanom na klupu ispred kuće.
“Mama, zašto ljudi izmišljaju ružne stvari o nama?”
Pogledala sam u njene tužne oči i nisam znala što reći osim: “Neki ljudi ne mogu podnijeti tuđu sreću, dušo. Ali mi znamo tko smo i što smo prošli. To nam nitko ne može uzeti.”
I dok gledam zalazak sunca nad našim dvorištem, pitam se: Je li vrijedilo boriti se za istinu kad te najviše zaboli izdaja onih koji bi ti trebali biti najbliži? Može li obitelj preživjeti kad povjerenje jednom pukne?