Granica izdržljivosti: Jedan dan pod istim krovom
“Zašto tvoja kćerka opet vrišti?” glas moje svekrve, Ankice, parao je tišinu stana u Novom Zagrebu. Bila je subota, kiša je lupkala po prozoru, a ja sam već satima nosila malu Lanu u naručju. Imala je temperaturu, nosić joj je bio začepljen, a ja sam osjećala kako mi snaga curi iz svakog mišića.
“Bolestna je, Ankice. Ne mogu joj pomoći više nego što već pokušavam,” odgovorila sam tiho, pokušavajući ostati smirena. Lana je jecala, a ja sam joj brisala znoj s čela.
Ankica je uzdahnula teatralno, stisnula sljepoočnice i sjela za stol. “Ne mogu više ovo slušati. Glava mi puca! Zar ne možeš nešto učiniti? Daj joj čaj, sirup, bilo šta!”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Suze su mi bile blizu, ali nisam smjela pokazati slabost. Moj muž, Dario, bio je na poslu – subotnja smjena u skladištu – a ja sama s djetetom i njegovom majkom koja nikad nije imala strpljenja za dječje bolesti.
“Dala sam joj sve što mogu. Samo želi biti uz mene,” prošaptala sam, nadajući se da će Lana uskoro zaspati.
Ankica je ustala naglo, lupila šalicama dok je spremala kavu. “Kad sam ja imala djecu, nije bilo ovakvog razmaženja. Malo temperature i odmah drama! Vi mladi ste svi preosjetljivi.”
Pogledala sam prema prozoru, pokušavajući ne zaplakati. Sjetila sam se svoje mame u Sarajevu – ona bi znala što reći, kako me utješiti. Ali ona je daleko, a ja sam ovdje sama.
Lana je opet zaplakala jače. Ankica je zakolutala očima. “Stvarno više ne mogu ovo slušati! Ili ćeš je smiriti ili idem kod susjede!”
“Ako ti smeta, idi,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Ankica me pogledala kao da sam joj upravo opsovala majku. “Kako to razgovaraš sa mnom? Ja sam ti svekrva!”
“Znam, ali… umorna sam. Lana je bolesna, ne spava već dvije noći… Ne mogu više sama,” glas mi je zadrhtao.
Nastala je tišina. Lana je jecala u mom naručju, a Ankica je gledala kroz mene kao da sam prozirna.
“Kad bi Dario bio ovdje, drugačije bi pričala,” promrmljala je.
“Dario bi me barem zagrlio i rekao da će sve biti u redu,” odgovorila sam tiho.
Ankica je izašla iz kuhinje i zalupila vratima svoje sobe. Ostale smo same – ja i Lana, dvije uplakane duše u stanu punom nerazumijevanja.
Sjetila sam se dana kad smo se doselili kod Ankice nakon što smo izgubili stan zbog kredita u švicarcima. Tada mi je obećala da će nam pomoći dok ne stanemo na noge. Ali pomoć se pretvorila u stalne kritike, usporedbe i pritisak.
Lana se konačno umirila na mojim prsima. Sjedila sam na podu dnevne sobe i gledala u prazno. U meni se miješala tuga zbog nemoći i bijes zbog nepravde.
Telefon mi je zazvonio – mama iz Sarajeva.
“Kako ste vi moje cure?” pitala je nježno.
“Mama… teško nam je danas. Lana ima temperaturu, a Ankica… ne razumije ništa. Samo viče i prigovara.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znam da ti je teško, ali izdrži još malo. Zbog Lane moraš biti jaka. Svekrve su često takve – misle da znaju najbolje. Ali ti si Lanina mama i znaš što joj treba.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
“Samo želim svoj mir, mama. Da nas netko zagrli i kaže da će biti bolje…”
“Bit će bolje, ljubavi. Proći će i ovo. Samo nemoj dopustiti da te slome riječi onih koji ne razumiju tvoju borbu.”
Nakon razgovora osjećala sam se malo lakše. Pogledala sam Lanu koja je konačno zaspala i odlučila joj otpjevati uspavanku koju mi je mama pjevala kad sam bila mala:
“Neka te čuva anđeo mali,
Dok mama bdije nad tobom u tami…”
Vrata Ankicine sobe su se otvorila. Izašla je tiho i sjela nasuprot meni.
“Nisam htjela biti gruba,” rekla je tiho, gledajući u pod. “Samo… nisam navikla na ovu buku i plač. Kad su moji bili mali, sve smo rješavali brzo – nije bilo vremena za osjećaje.”
Pogledala sam je kroz suze.
“Možda zato danas svi šutimo o tome koliko nam je teško,” rekla sam iskreno.
Ankica me pogledala prvi put tog dana bez ljutnje.
“Možda si u pravu,” priznala je tiho.
Tog dana ništa se nije magično popravilo – Lana je bila bolesna još nekoliko dana, a ja sam nastavila balansirati između svoje nemoći i Ankicine hladnoće. Ali nešto se promijenilo – barem smo progovorile o onome što nas boli.
Ponekad se pitam: koliko još možemo izdržati prije nego što puknemo? I zašto nam je tako teško priznati da nam treba pomoć – ili barem malo razumijevanja?