Ispod istog krova: Priča jedne bake o ljubavi, boli i razdoru
“Ne možeš tako pričati sa mnom, Jasmina! Amar je isto tvoje dijete kao i Lejla!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući svoju kćerku kako hladno spušta šalicu kafe na stol. Lejla je sjedila pored nje, s osmijehom koji je bio rezerviran samo za nju, dok je Amar sjedio u kutu, poguren, zureći u pod.
Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan kada će moja porodica biti podijeljena na ovakav način. Odrasla sam u malom selu kod Travnika, gdje su svi bili jednaki za stolom, gdje se ljubav dijelila ravnomjerno, bez obzira na to ko je bio bolji đak ili poslušniji. Kad sam se udala za Ivu i preselila u Zagreb, obećala sam sebi da ću tu tradiciju prenijeti na svoju djecu. Ali nešto se slomilo u Jasmini kad joj je muž poginuo u saobraćajnoj nesreći prije deset godina. Od tada je Lejla postala njeno sunce, a Amar samo sjena.
“Mama, ne miješaj se. Znaš da Amar uvijek pravi probleme. Lejla me nikad nije razočarala,” Jasmina je govorila tiho, ali odlučno. “Samo želim najbolje za nju.”
“A šta je s njim? Zar on ne zaslužuje tvoju pažnju?” upitala sam, osjećajući kako mi srce puca na pola.
Lejla je tada ustala i krenula prema vratima. “Bako, ne brini. Amar je navikao biti sam. On to voli.” Pogledala me s blagim prezirom, kao da sam ja ta koja stvara problem.
Nisam znala šta da radim. Svake večeri bih sjedila u svojoj sobi i molila Boga da mi da snage. Amar je bio tih dječak, uvijek povučen, ali nježan i dobar prema meni. Sjećam se kad mi je donio prvi crtež iz škole – nacrtao nas je sve zajedno, nasmijane. Taj crtež još čuvam u ladici.
Ali Jasmina ga nije vidjela. Za nju je Amar bio podsjetnik na muža kojeg više nema, na bol koju nije znala izraziti osim kroz hladnoću prema vlastitom sinu.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Amar je tiho došao do mene. “Bako, mogu li kod tebe prespavati večeras? Mama i Lejla idu kod tetke Ane, a ja… ne želim biti sam.”
Zagrlila sam ga čvrsto. “Naravno, dušo. Kod bake si uvijek dobrodošao.”
Te noći mi je ispričao kako ga Lejla zadirkuje pred prijateljima, kako ga mama uvijek krivi kad nešto nestane ili se pokvari u kući. “Znaš, bako, nekad mislim da bi bilo bolje da me nema,” šapnuo je kroz suze.
Te riječi su me slomile. Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam odlučila razgovarati s Jasminom ozbiljnije nego ikad prije.
“Jasmina, moraš prestati s ovim. Gubiš sina! On pati!”
Pogledala me umorno: “Mama, ne razumiješ ti današnju djecu. Amar je slab, a Lejla mora biti jaka da bi uspjela u životu.”
“Ne možeš graditi Lejlino samopouzdanje tako što ćeš uništiti Amarovo!” viknula sam prvi put u životu na svoje dijete.
Nakon toga danima nismo razgovarale. U kući je vladala tišina koju su prekidali samo Lejlini zahtjevi i Amarevo povlačenje u sebe.
Jednog popodneva Amar nije došao iz škole. Satima smo ga tražili po kvartu. Našli smo ga na klupi u parku, uplakanog i promrzlog.
“Zašto si otišao?” pitala sam ga kroz suze.
“Nisam više mogao izdržati… Mama me ne voli kao Lejlu… Možda bi bilo bolje da odem kod tate…”
Tada sam shvatila da moram nešto poduzeti. Nazvala sam socijalnu službu i ispričala im sve – nisam više mogla gledati kako se moj unuk gubi pred mojim očima.
Jasmina mi to nikada nije oprostila. “Izdala si me! Vlastitu kćerku!” vrištala je dok su socijalni radnici razgovarali s njom.
Ali ja nisam imala izbora. Amar je dobio psihološku pomoć i neko vrijeme živio sa mnom dok se situacija nije smirila.
Danas su oboje odrasli ljudi. Lejla živi u Splitu i rijetko se javlja. Amar radi kao nastavnik u Sarajevu i često me zove. Jasmina živi sama; još uvijek mi ne može oprostiti.
Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Jesam li učinila pravu stvar? Je li ljubav prema jednom djetetu vrijedna gubitka cijele porodice? Može li se porodica ikada potpuno izliječiti nakon ovakvih rana?
Šta vi mislite – gdje završava majčina ljubav, a gdje počinje nepravda prema vlastitom djetetu?