Iza Zatvorenih Vrata: Moj Život u Senci Tuđeg Novčanika
“Zašto opet kasniš, Amra?” Edinov glas odjeknuo je kroz stan čim sam zatvorila vrata. U ruci sam još uvijek držala torbu, a u drugoj vrećicu s namirnicama koje sam kupila na povratku s posla. Pogledala sam ga, umorna, ali nisam imala snage za još jednu svađu.
“Imala sam sastanak koji se odužio. Šefica mi je dala novi projekt,” odgovorila sam tiho, skidajući kaput.
Edin je sjedio za stolom, računajući nešto na papiru. Njegove obrve bile su spojene, a pogled oštar. “Opet si potrošila više nego što treba. Znaš da moramo paziti na budžet.”
Udahnula sam duboko. “Edine, ja zarađujem više od tebe. Nije fer da stalno moram tebi polagati račune.”
On je samo odmahnuo glavom. “Nije stvar u tome tko više zarađuje, Amra. Ja znam bolje rasporediti novac. Ako svako troši kako hoće, završit ćemo na ulici.”
Taj razgovor bio je samo još jedan u nizu istih scena koje su se ponavljale mjesecima. Na početku braka sve je bilo drugačije. Edin je bio pažljiv, podržavao me kad sam odlučila završiti magisterij i kad sam dobila posao u jednoj IT firmi u Sarajevu. On je radio kao nastavnik matematike u osnovnoj školi, i nikad nije pokazivao nesigurnost zbog mojih ambicija.
Ali kako su moji prihodi rasli, tako je rasla i njegova potreba da kontrolira svaki moj potez. Počeo je tražiti da mu pokazujem izvatke s računa, pitao me za svaku kunu ili marku koju potrošim na kavu s prijateljicama ili novu haljinu. Kad sam predložila zajednički račun, rekao je da to nije potrebno jer on vodi evidenciju svega.
Moja mama, Jasna, često mi je govorila: “Amra, muškarci su takvi, pusti ga neka misli da on vodi glavnu riječ.” Ali ja nisam mogla prihvatiti da moj život bude pod nečijom kontrolom, pogotovo ne kad sam sama sebi izborila mjesto na poslu i u društvu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, Edin je iznenada rekao: “Razmišljam da dam otkaz i otvorim privatne instrukcije iz matematike. Ali trebat će mi tvoja pomoć – i financijska i organizacijska.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Znači opet bih ja trebala biti ta koja nosi sve na leđima? Edine, zar ne vidiš koliko me ovo sve guši?”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila. “Ti si uvijek žrtva! Nikad nisi zadovoljna! Sve što radim, radim za nas!”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam nestala u svemu tome. Sjetila sam se dana kad smo zajedno šetali Vilsonovim šetalištem i sanjali o putovanjima, djeci, zajedničkom životu bez stresa i pritiska.
Ali sada su naši razgovori bili samo o novcu, računima i tome tko je više dao za stan ili hranu. Počela sam izbjegavati kuću – ostajala bih duže na poslu ili odlazila kod prijateljice Mirele na kafu.
Jednog dana Mirela me pogledala ravno u oči: “Amra, koliko još misliš ovako? Zaslužuješ biti sretna. Zar nije vrijeme da mu kažeš što te muči?”
Znala sam da mora doći do promjene. Sljedeće večeri sjela sam nasuprot Edina i rekla: “Moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Ako se nešto ne promijeni, bojim se da ću otići.”
Edin je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam kako drugačije… Bojim se da ću te izgubiti ako nisi zadovoljna sa mnom kao muškarcem.”
Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tugu umjesto ljutnje. “Neću te izgubiti zbog novca, Edine. Izgubit ćeš me ako nastaviš ovako kontrolirati svaki moj korak. Želim partnera, a ne nadzornika.”
Dani su prolazili u napetosti i nesigurnosti. Pokušavali smo razgovarati, ali stare navike teško umiru. Edin je pristao na zajednički račun, ali svaki put kad bih nešto kupila bez njegove dozvole, osjećala bih njegov pogled na sebi.
Moja sestra Lejla mi je rekla: “Znaš li koliko žena kod nas trpi zbog ovoga? Svi šute jer misle da tako treba biti. Ali nije normalno da se bojiš vlastitog muža zbog novca!”
Počela sam pisati dnevnik – zapisivala bih svaku misao, svaki osjećaj nemoći i svaki mali trenutak kad bih uspjela reći što mislim bez straha od svađe.
Jednog jutra, dok smo doručkovali u tišini, Edin je rekao: “Možda bismo trebali otići na bračno savjetovanje.” Pogledala sam ga iznenađeno – prvi put je priznao da nešto nije u redu.
Pristala sam bez razmišljanja. Na prvoj seansi kod psihologinje Sanje iz Zagreba oboje smo plakali – ja zbog svega što sam prešutjela, on zbog straha da nije dovoljno dobar.
Nije bilo lako – ni njemu ni meni – ali polako smo počeli učiti kako razgovarati bez optuživanja i kako dijeliti odgovornost za naš život.
Ipak, još uvijek se pitam: Je li moguće vratiti povjerenje kad jednom pukne zbog kontrole i nesigurnosti? Može li ljubav preživjeti ako stalno brojimo tko je više dao?
Što vi mislite – gdje je granica između zajedništva i kontrole? Da li ste i vi nekad morali birati između ljubavi i vlastite slobode?