Između Dvoje Vatre: Kad Ljubav i Porodica Postanu Protivnici

“Neću više kročiti u tu kuću, Jasmina! Dosta mi je njihovih pogleda i šaputanja iza leđa!” Benjaminov glas odjekivao je kroz stan, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala smiriti situaciju. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjala svaka riječ koju su izgovorili moji roditelji tog kobnog dana.

Sve je počelo na običnom nedjeljnom ručku kod mojih roditelja u Sarajevu. Mama je spremila sarmu, tata otvorio bocu vina iz Hercegovine, a sestra Lejla donijela kolače. Sve je mirisalo na djetinjstvo, na sigurnost. Ali onda je tata, kao i uvijek, morao spomenuti Benjaminov posao. “A šta ti to tačno radiš u toj firmi? Znaš, danas svi nešto muljaju s tim privatnicima…”

Benjamin je zadrhtao, ali prešutio. Ja sam mu stisnula ruku ispod stola. No, Lejla nije mogla izdržati: “Ma pusti ga, tata, Benjamin uvijek nešto tajanstveno priča o poslu. Možda nas sve iznenadi pa otvori svoju firmu!”

Smijeh za stolom bio je gorak. Benjamin je ustao, lice mu je bilo crveno. “Znaš šta, Jasmina? Dosta mi je ovih vaših provokacija! Nikad nisam bio dovoljno dobar za vas!”

Tada je sve eksplodiralo. Mama je počela plakati, tata se branio: “Samo sam pitao! Ne moraš odmah planuti!” Lejla je šutjela, gledala u tanjir. Ja sam stajala između njih, osjećajući se kao dijete koje ne zna kome pripada.

Benjamin je izašao iz kuće, zalupivši vratima. Ja sam ostala, pokušavajući smiriti roditelje. “On vas voli, samo… osjetljiv je na ta pitanja.” Ali mama je samo odmahnula rukom: “Nije on za tebe, Jasmina. Vidiš da ne poštuje ni nas ni tebe.”

Te noći nisam mogla spavati. Benjamin je ležao okrenut leđima. “Zašto si tako reagirao? Znaš da su oni takvi…” prošaptala sam.

“Ne mogu više podnositi to njihovo nipodaštavanje. Ili oni ili ja,” rekao je tiho.

Od tada su prošle tri sedmice. Benjamin odbija svaki kontakt s mojom porodicom. Ne želi ići na rođendane, ne javlja se na telefon kad mama zove. Ja sam postala most koji se svakim danom sve više ruši pod težinom tuđih očekivanja.

Na poslu sam odsutna, kolegica Ivana me zabrinuto pita: “Jasmina, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Samo slegnem ramenima. Kako da objasnim da mi se život raspada na dva fronta?

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Benjamin je došao iza mene. “Znaš li kako se osjećam? Kao uljez u vlastitom životu. Tvoja porodica me nikad nije prihvatila. Zašto bi ja njih trpio?”

“A šta ja da radim? Da biram između tebe i njih?” glas mi je zadrhtao.

“Možda bi trebala,” rekao je hladno.

Nisam znala šta da kažem. Otišla sam u sobu i plakala do jutra.

Sutradan me nazvala mama: “Jasmina, molim te dođi na kafu. Tata nije dobro, stalno misli na tebe.” Otišla sam sama. Kuća mi se činila hladnijom nego ikad prije.

“Znaš, dijete moje,” tata je rekao dok smo sjedili u tišini, “samo želim najbolje za tebe. Možda smo pogriješili što smo ga provocirali… ali ti si nam sve na svijetu.” Mama je plakala.

Vratila sam se kući još slomljenija. Benjamin me dočekao s pitanjem: “Jesi li im rekla da neću više dolaziti?”

“Ne mogu to reći! Oni su moja porodica!”

“A ja? Šta sam ja onda? Samo gost u tvom životu?”

Tih dana nisam znala gdje pripadam. Svaka poruka od Lejle bila je molba da pokušam još jednom pomiriti sve strane. Svaki pogled Benjamina bio je optužba.

Jedne noći sanjala sam da stojim na mostu iznad Miljacke i vičem: “Zašto ne možete svi jednostavno prihvatiti jedni druge? Zar ljubav nije dovoljna?”

Probudio me Benjaminov uzdah. Okrenula sam se prema njemu: “Hoćeš li ikada moći oprostiti mojima? Hoćeš li ikada pokušati razumjeti koliko mi znače?”

Samo me pogledao tužno: “Ne znam, Jasmina. Možda smo previše različiti.”

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Ponekad bih poželjela samo nestati, otići negdje gdje niko ne zna ni mene ni njega ni moju porodicu.

Ali onda bih se sjetila svih onih trenutaka kad smo Benjamin i ja bili sretni – kad smo zajedno šetali Baščaršijom, kad smo prvi put slavili Bajram kod mojih roditelja, kad smo planirali budućnost.

Zar sve to može nestati zbog nekoliko ružnih riječi?

Jedne subote odlučila sam pokušati još jednom. Pozvala sam Benjamina da pođe sa mnom kod mojih roditelja na kafu. Odbio je bez riječi.

Otišla sam sama. Mama me zagrlila: “Dijete moje, ne želimo te izgubiti zbog ponosa.” Tata je šutio, ali vidjela sam suze u njegovim očima.

Vratila sam se kući i sjela nasuprot Benjamina.

“Benjamin, ako me voliš – pokušaj još jednom. Ne zbog njih, nego zbog mene. Ne mogu birati između vas. Ne mogu živjeti rastrgana na pola.” Glas mi je bio tih ali odlučan.

Dugo me gledao bez riječi. Onda je ustao i izašao iz stana.

Sjedila sam sama u tišini i pitala se: Da li ljubav zaista može pobijediti ponos? Da li porodica treba biti utočište ili bojište?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između ljubavi i porodice?