Između Majke i Supruge: Moj Život u Sjeni Tuđih Odluka
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta sam ti rekla da struja nije besplatna?” glas svekrve, gospođe Milene, parao je tišinu stana dok sam pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale iznad sudopera. Dario je sjedio za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu, kao neko ko stalno mora opravdavati svoje postojanje.
“Ivana, molim te, nemoj sad… Znaš da joj nije lako otkad je ostala sama,” šapnuo mi je kasnije Dario dok smo ležali u krevetu. “Ali ni meni nije lako! Zar ne vidiš da više ne mogu ovako?” suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. “Pet godina, Dario. Pet godina živimo ovako. Ja više ne znam tko sam.”
Naša priča počela je kao bajka. Zaljubili smo se na fakultetu u Zagrebu, oboje iz manjih mjesta – ja iz Travnika, on iz okolice Karlovca. Vjenčali smo se u crkvi na brdu iznad njegovog sela, a onda je došla ta presudna odluka: preseliti kod njegove majke nakon što mu je otac preminuo. “Samo dok se ne snađe,” rekao je tada. “Ne mogu je ostaviti samu.”
Ali godine su prolazile, a mi smo ostali tu – u stanu punom uspomena koje nisu moje, među stvarima koje nisam birala, pod pravilima koja nisam postavila. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje završio bi komentarom: “To nije tako radio moj pokojni muž.” Ili: “Kod nas se to ne radi tako.”
Najgore su bile nedjelje. Miris pečenke širio se stanom, a Milena bi s ponosom servirala ručak. Ja bih sjedila za stolom, osjećajući se kao uljez dok bi ona prepričavala Dariju kako sam opet nešto pogrešno posložila u frižideru ili kako sam zaboravila zaliti cvijeće na balkonu. On bi šutio, ponekad me pogledao s tugom, ali nikad ništa nije rekao.
Moja majka me zvala svake subote. “Ivana, dušo, jesi li dobro?” pitala bi tiho, kao da zna odgovor. “Jesam, mama,” lagala bih. “Sve je u redu.” Ali nije bilo.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga tko je ostavio mrvice na stolu, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. U meni se lomilo sve što sam godinama potiskivala. Dario je izašao za mnom.
“Ivana…”
“Dario, moramo razgovarati. Ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao da nestajem. Ne želim biti ona žena koja se jednog dana probudi i shvati da je cijeli život provela ugađajući drugima. Zar ti stvarno misliš da je ovo normalno?”
“Ne mogu ostaviti mamu samu,” rekao je tiho. “Ona nema nikoga osim mene.”
“A ja? Zar ja nisam tvoja porodica? Zar ja ne zaslužujem dom u kojem ću biti svoja?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo pored mene i gledao u daljinu.
Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Milena me gledala ispod oka, osjećala sam kako svaki moj pokret procjenjuje i bilježi. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu pod izgovorom glavobolje.
Jednog jutra, dok sam spremala kavu za posao, Milena je sjela za stol i rekla: “Znaš, Ivana, ja nisam protiv tebe. Samo želim da moj sin bude sretan. Ali ti si strankinja ovdje. Ti nikad nećeš razumjeti kako je to izgubiti sve i ostati sam.”
Nisam znala što reći. Možda nikad neću razumjeti njezinu bol, ali ni ona moju.
Na poslu su kolegice često pričale o svojim stanovima, planovima za vikend, putovanjima s muževima. Ja sam šutjela. Osjećala sam zavist i sram – kao da sam sama kriva što nemam hrabrosti otići.
Jedne subote odlučila sam posjetiti roditelje u Travniku bez Darija. Vozila sam satima kroz maglu i kišu, a srce mi je lupalo kao ludo. Mama me dočekala zagrljajem koji mi je slomio sve barijere.
“Ivana, dijete moje… Zašto trpiš? Zašto misliš da moraš birati između sebe i njih?”
Plakala sam dugo te večeri. Prvi put sam priznala sebi koliko sam nesretna.
Kad sam se vratila u Zagreb, donijela sam odluku.
“Dario,” rekla sam mu te večeri dok smo sjedili sami u sobi, “ili ćemo zajedno pronaći svoj dom ili ću ja otići sama. Volim te, ali više ne mogu živjeti ovako.”
Gledao me dugo, oči su mu bile pune suza koje nije pustio.
“Ne znam mogu li to,” šapnuo je.
“Onda ne znam možemo li mi,” odgovorila sam tiho.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli, o svemu što smo mogli biti da smo imali hrabrosti ranije postaviti granice.
Dva tjedna kasnije Dario mi je rekao da je razgovarao s majkom i da će pokušati naći rješenje – možda pronaći stan blizu nje ili organizirati pomoć. Nije bilo lako ni njemu ni meni.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
I sad vas pitam: koliko dugo treba čekati na sreću? Je li ljubav dovoljna kad zaboravimo voljeti sebe?