Jedno unuče je dovoljno: Kako je moja svekrva podijelila našu porodicu
“Ivana, jedno unuče je dovoljno! Šta ti više hoćeš?” riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći ruke na stomaku koji je već bio vidno zaobljen. Svekrva, gospođa Marija, sjedila je za stolom, gledala me onim svojim prodornim očima, kao da sam napravila nešto strašno. Muž, Dario, šutio je i gledao u pod. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost.
“Marija, ovo je naša odluka. Ivana i ja smo zajedno odlučili…” pokušao je Dario tiho, ali ga je prekinula.
“Ne zanima me! Jedno dijete je dovoljno! Nisi ti iz bogate kuće, znaš dobro kako smo mi živjeli! Šta ćeš s dvoje djece? Da se mučiš kao ja?”
Nisam mogla vjerovati. Odrasla sam u Sarajevu, u porodici gdje su djeca bila blagoslov, a ne teret. Dario je iz malog mjesta kraj Osijeka, gdje su svi znali sve o svakome. Kad sam ostala trudna prvi put, Marija je bila presretna. Unuk Luka bio joj je svjetlo života. Ali sad, kad sam nosila drugo dijete, kao da sam joj nešto oduzela.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto ništa nisi rekao?” šapnula sam.
“Ivana, znaš kakva je moja mama. Nećeš je promijeniti. Pusti je da priča…”
Ali nije bilo tako lako. Marija je počela dolaziti svaki drugi dan. Prvo bi donijela supu ili kolače za Luku, a onda bi počela s prigovorima: “Kako ćeš ih oboje hraniti? Znaš li koliko pelene koštaju? Dario nema stalni posao!” Svaki put bih gutala knedlu i pokušavala ostati mirna.
Jednog dana došla je dok sam spremala Luku za vrtić. “Ivana, znaš li ti šta radiš svom mužu? On će se slomiti od posla!”
“Marija, molim vas… Ovo nije vaša briga. Mi ćemo se snaći,” rekla sam tiho.
“Nije moja briga? Ja sam ga rodila! Znam ja šta znači mučiti se s djecom bez pomoći!”
Luka me povukao za ruku: “Mama, zašto baka viče?”
Tada sam pukla. “Marija, dosta! Ovo je moj dom i moja djeca! Ako ne možete biti sretni zbog nas, nemojte dolaziti!”
Otišla je bez riječi. Dario je došao s posla i našao me uplakanu na kauču. “Šta si joj rekla? Sad će biti još gore…”
Počeli smo se svađati gotovo svakodnevno. Dario je bio između dvije vatre – mene i svoje majke. Počeo je više vremena provoditi vani, govoreći da mora raditi prekovremeno. Osjećala sam se usamljeno i izdano.
Kad se rodila naša kćerka Ema, Marija nije došla u bolnicu. Poslala je poruku: “Čestitam. Nadam se da znaš šta radiš.”
Moja mama iz Sarajeva došla je pomoći mi oko djece. “Ivana, pusti tu ženu. Gledaj svoju djecu i muža. Ne dozvoli da ti pokvari sreću,” govorila mi je.
Ali nije bilo lako. Dario se povukao u sebe. Više nije pričao sa mnom kao prije. Luka je počeo pitati za baku Mariju: “Zašto nas baka više ne voli?”
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Emu, čula sam Darija kako razgovara telefonom u hodniku.
“Mama, molim te… Ivana nije kriva… Ne mogu više ovako…”
Ušla sam u hodnik i pogledala ga ravno u oči: “Dario, moraš birati – ili ćemo zajedno stati protiv ovoga ili će nas ovo uništiti.”
Sutradan smo otišli kod Marije. Sjela sam nasuprot nje i rekla: “Marija, znam da ste prošli kroz mnogo toga. Znam da ste se mučili i žrtvovali za Darija. Ali ovo su vaša unučad. Zar ih ne želite upoznati? Zar želite da vas pamte po ljutnji i svađama?”
Gledala me dugo šutke, a onda su joj oči zasuzile prvi put otkad je poznajem.
“Ivana… Bojala sam se… Bojala sam se da ćete otići daleko, da ću izgubiti sina… Kad ste rekli da ćete imati još jedno dijete, pomislila sam da ću biti još manje važna…”
Tada sam shvatila – nije bila riječ o novcu ni o broju djece. Bila je to njena vlastita nesigurnost i strah od gubitka.
Zagrlila sam je i zaplakale smo obje.
Danas Marija dolazi redovno kod nas. I dalje ima svojih trenutaka kad prigovara zbog sitnica – ali sada znam odakle to dolazi.
Ponekad se pitam: koliko nas na Balkanu pati zbog neizgovorenih strahova i starih rana koje prenosimo na svoju djecu? Možemo li ikada naučiti razgovarati iskreno prije nego što bude prekasno?