Jesam li bila pregruba prema Dariju zbog njegovog ručno izrađenog poklona?
“Zar je ovo sve?” izletjelo mi je prije nego što sam uspjela zaustaviti riječi. Dario je stajao ispred mene, držeći malu drvenu kutiju koju je sam izradio. Njegove ruke su drhtale, a pogled mu je bio pun nade, kao da čeka da se dijete obraduje poklonu iz snova. U sobi je mirisalo na lak za drvo i svježe pečeni kolač koji je njegova kćerka Lana pokušala napraviti za moj rođendan.
“Nisam stigao kupiti nešto posebno… Ali ovo sam radio svaku večer kad bi Lana zaspala,” rekao je tiho, spuštajući kutiju na stol. “Znam da voliš čuvati pisma i sitnice.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. U glavi mi se vrtjela slika savršenog poklona koji sam zamišljala – parfem iz one nove kolekcije ili barem knjiga o kojoj stalno pričam. Umjesto toga, ispred mene je stajala kutija s nesavršenim rubovima i urezanim mojim imenom, pomalo nakrivljenim slovima.
“Dario, stvarno si mislio da će mi ovo biti dovoljno?” pitala sam, ne skrivajući razočaranje. “Znaš koliko mi je ovaj rođendan važan.”
Lana je u tom trenutku provirila iz kuhinje, s tragovima brašna po licu. “Tata se baš trudio…” šapnula je.
Dario je samo slegnuo ramenima i povukao se prema prozoru. Osjetila sam val krivnje, ali nisam mogla zaustaviti gorčinu koja me preplavila. Cijeli tjedan sam slušala kolegice na poslu kako pričaju o skupim poklonima koje su dobile od svojih partnera – vikendi na moru, zlatni lančići, večere u skupim restoranima. A ja? Ja sam dobila kutiju.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je otišao ranije, a ja sam ostala sama s mislima i tišinom koja je odzvanjala praznim stanom. Otvorila sam kutiju još jednom. Unutra su bila dva papirića – jedan s crtežom koji je Lana nacrtala, drugi s porukom: “Za sve tvoje snove koje još nisi ostvarila. Volimo te, Dario i Lana.”
Suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se svih trenutaka kad mi je Dario bio oslonac – kad sam izgubila posao, kad mi je majka bila bolesna, kad sam mislila da neću izdržati još jedan dan u ovom gradu punom očekivanja i lažnih osmijeha. On nikad nije imao puno novca, ali uvijek je imao vremena za mene.
Sljedećeg jutra nazvala sam prijateljicu Mirelu. “Jesam li ja čudovište?” pitala sam kroz suze.
“Nisi,” odgovorila je nježno. “Ali možda si zaboravila što znači prava pažnja. Znaš li koliko bi žena dalo sve da im partner posveti toliko truda?”
Tog popodneva otišla sam do Darija. Sjedio je na klupi ispred zgrade, gledajući Lanu kako se igra s djecom iz susjedstva.
“Dario… žao mi je,” prošaptala sam.
Nije ništa rekao, samo me pogledao onim svojim umornim očima. “Znaš, nisam ti mogao kupiti parfem ili večeru u restoranu. Ali dao sam ti ono što imam – vrijeme i srce. Ako to nije dovoljno…”
Prekinula sam ga zagrljajem. Osjetila sam kako mu tijelo drhti pod mojim rukama.
“Nisam znala cijeniti to što imam,” priznala sam kroz suze.
Lana nas je pogledala i nasmiješila se. “Hoćemo li sad svi zajedno pojesti kolač?”
Ušli smo u stan i sjeli za stol. Kolač je bio preslan, ali nitko nije rekao ni riječ. Smijali smo se i plakali istovremeno.
Kasnije te večeri, dok smo Dario i ja sjedili na balkonu, upitao me: “Zašto ljudi misle da ljubav mora biti skupa? Zar nije važnije ono što nosimo u srcu?”
Gledala sam ga i znala da više nikad neću poželjeti ništa drugo osim ovog trenutka.
Ponekad se pitam – jesmo li svi mi postali previše zahtjevni? Zaboravljamo li cijeniti male stvari dok jurimo za onim što nam društvo nameće kao vrijedno? Što vi mislite – jesam li bila pregruba ili samo iskrena prema svojim osjećajima?