Jesi li opet zaspala? – Moj bijeg iz Leonovog zagrljaja i sjene njegove majke
“Jesi li opet zaspala? Vrijeme je da napraviš doručak za Leona!” – poruka je zazvonila na ekranu mog starog mobitela, dok sam još pokušavala skupiti snage da ustanem iz kreveta. Glas Leonove majke, iako napisan, zvučao mi je u glavi kao škripa stare kapije na djedovoj vikendici u Gorskom kotaru. Pogledala sam prema prozoru – magla se lijeno vukla iznad Zagreba, a ja sam osjećala težinu u prsima kao da mi netko sjedi na grudima.
Leon je već sjedio za stolom, listao portale na mobitelu, ne podižući pogled kad sam prošla kraj njega. “Jesi li vidjela poruku od mame?” pitao je bez trunke osjećaja. “Jesam,” odgovorila sam tiho, ali u meni je ključalo. Svaki dan isti scenarij: ja ustajem prva, kuham kavu, spremam doručak, a onda slušam kako Leonova mama preko WhatsAppa nadgleda svaki moj pokret. “Ne zaboravi mu dati vitamine!” ili “Leon voli kad mu narežeš kruh na tanke šnite.” Kao da sam zaposlena kao kućna pomoćnica, a ne partnerica.
Nekad je bilo drugačije. Sjećam se kad smo se upoznali na Jarunu, kako me gledao kao da sam jedina osoba na svijetu. Smijali smo se, planirali putovanja po Dalmaciji, sanjali o zajedničkom životu. Ali čim smo počeli živjeti zajedno, sve se promijenilo. Njegova mama, gospođa Marija iz Karlovca, postala je stalni gost u našem stanu – ako ne fizički, onda barem kroz poruke i pozive.
“Ana, znaš li ti koliko je meni teško na poslu?” znao bi reći Leon kad bih ga zamolila da opere suđe. “Mama kaže da žena treba držati kuću urednom.”
“A što ti misliš?” pitala bih ga ponekad, ali odgovor nikad nije došao.
Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam poruku od njegove mame: “Ana, molim te nemoj koristiti omekšivač, Leon je alergičan.” Nisam znala bih li plakala ili se smijala. Sjetila sam se svoje mame u Osijeku koja mi je uvijek govorila: “Ne daj da te itko gazi, Ana. Tvoja vrijednost nije u tome koliko dobro peglaš košulje.”
Ali ja sam već bila duboko u toj rutini. Svaki dan isti: posao u banci do pet, trčanje doma da stignem skuhati ručak prije nego Leon dođe s posla, a onda još i poruke od njegove mame koje su me podsjećale da nikad nisam dovoljno dobra.
Jedne večeri, dok smo gledali neku glupu seriju na Novoj TV, skupila sam hrabrost: “Leon, možemo li razgovarati? Osjećam se kao da živim s tobom i tvojom mamom istovremeno. Trebam malo prostora.”
Pogledao me kao da sam mu predložila da prodamo stan i preselimo se u Mongoliju. “Pa što ti fali? Mama samo želi najbolje za mene. Ako ti to ne možeš podnijeti…”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam izgubila – prijatelje koje više nisam viđala jer je Leonu smetalo kad kasnim doma, hobije koje sam napustila jer “nije vrijeme za to”, čak i vlastiti glas koji je postajao sve tiši.
Sljedeće jutro opet ista poruka: “Jesi li opet zaspala? Vrijeme je za doručak.” Tog trenutka nešto je puklo u meni. Ustala sam bez riječi, otvorila ormar i počela trpati stvari u dvije torbe. Leon je sjedio za stolom i gledao me zbunjeno.
“Što radiš?” pitao je.
“Odlazim,” rekla sam mirno. “Ne mogu više ovako. Nisam tvoja mama niti želim biti. Želim biti svoja osoba.”
“Pa gdje ćeš sad? Što ćeš bez mene?”
“To ću tek otkriti,” odgovorila sam i stavila ključ od stana na stol.
Dok sam izlazila iz stana, srce mi je tuklo kao ludo. Na stubištu sam srela susjedu Ivanu koja me pogledala s razumijevanjem. “Drži se, Ana,” šapnula mi je.
Vani me dočekao hladan zrak i osjećaj slobode kakav nisam osjetila godinama. Nazvala sam mamu: “Dolazim kući.” S druge strane čula sam samo suze olakšanja.
Danas živim sama u malom stanu u Osijeku. Još uvijek učim voljeti sebe i svoje mane. Ponekad me uhvati tuga kad pomislim na Leona kakav je bio nekad – ali onda se sjetim svih onih poruka i osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra.
Pitam se: Koliko nas još živi tuđe živote zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još čeka poruku koja će nas probuditi iz sna koji nije naš?