Kad Božić nije blagdan mira: Priča o snahi i svekrvi

“Opet ti, Ivana? Pa zar nisi prošle godine sve zabrljala s onom suhom puricom?” – glas moje svekrve, gospođe Milene, odjeknuo je kroz dnevni boravak kao hladan vjetar s Velebita. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk za francusku salatu. Muž, Dario, sjedio je za stolom i šutke listao novine, kao da ga se ništa ne tiče.

Prošle godine sam prvi put preuzela organizaciju božićne večere kod njih u Splitu. Svekrva je inzistirala: “Ti si mlada, imaš energije, a i vrijeme je da naučiš kako se to radi u našoj kući.” Pristala sam, želeći pokazati da sam dio njihove obitelji. No, ništa nije bilo dovoljno dobro. Purica presuha, sarma preslana, kolači previše tvrdi. Milena je cijelu večer komentirala svaku sitnicu, a ja sam gutala knedle i suze.

Ove godine, čim su počeli planirati Božić, osjetila sam knedlu u grlu. Dario je rekao: “Znaš da mama očekuje da opet ti kuhaš.” Pogledala sam ga i prvi put osjetila bijes: “A što ti očekuješ? Da opet budem vreća za udaranje?” Samo je slegnuo ramenima.

Danima sam razmišljala što da radim. Moja mama iz Sarajeva uvijek je govorila: “Ivana, dijete, moraš znati reći ne. Tvoje zdravlje je važnije od tuđih očekivanja.” Ali kako reći ne kad svi očekuju da šutim i trpim?

Tjedan dana prije Božića, Milena me nazvala: “Ivana, ove godine ćemo imati više gostiju. Nadam se da si već počela planirati jelovnik. I nemoj zaboraviti – moj brat Ante ne jede ništa osim teleće pečenke!” Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima.

“Milena, moramo razgovarati,” izustila sam drhtavim glasom. S druge strane tišina. “Ne mogu više sama nositi cijelu večeru na leđima. Ako želite da svi uživamo, moramo podijeliti zadatke.”

Nastala je duga pauza. “Ti si snaha, to je tvoja dužnost! Tako je bilo i kad sam ja došla u ovu kuću!”

“Ali ja nisam vi. I ne želim da me se sjeća po tome što sam nervozna i iscrpljena svake godine. Želim uživati s obitelji, a ne plakati u kupaonici dok vi pričate viceve za stolom.”

Dario me gledao dok sam spuštala slušalicu. “Jesi li normalna? Sad će te svi ogovarati!”

“Neka pričaju! Dosta mi je!” viknula sam kroz suze.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Milena nije zvala. Dario je bio hladan. Moja sestra Ana iz Zagreba slala mi je poruke podrške: “Bravo, seko! Vrijeme je da misliš na sebe!”

Na Badnjak sam došla kod svekrve s dvije tepsije kolača i francuskom salatom – to je bio moj doprinos. Milena je šutjela dok sam ulazila. U kuhinji su već bile njene dvije kćeri, Marina i Sanja, koje su rezale povrće i smijale se.

“Evo, stigla je glavna kuharica!” dobacila je Sanja podrugljivo.

“Ne, ove godine svi zajedno kuhamo,” rekla sam mirno i stavila kolače na stol.

Milena je stajala pored štednjaka, ruku prekriženih na prsima. “Nisam navikla na ovakvo ponašanje u svojoj kući.” Pogledala me kao da sam joj ukrala Božić.

“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali ja više ne mogu drugačije.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam ih pustila.

Večera je prošla u napetoj tišini. Nitko nije komentirao hranu. Nitko nije pričao viceve. Svi su gledali u tanjure ili televizor gdje su išle božićne pjesme.

Kad smo kasnije sjedili uz kolače, Marina je prva progovorila: “Znaš, Ivana… možda smo stvarno previše očekivali od tebe. I meni bi bilo teško da sve radim sama.” Sanja je kimnula glavom.

Milena nije rekla ništa, ali kad sam odlazila, stisnula mi je ruku malo jače nego inače.

Te večeri ležala sam budna dugo u noć. Dario mi se okrenuo i tiho rekao: “Možda si im pokazala nešto što ni sami nisu znali priznati.” Nisam odgovorila.

Sad kad razmišljam o svemu, pitam se: Zašto žene uvijek moraju nositi teret tradicije na svojim leđima? Zašto nas nitko ne pita kako se osjećamo? Možda je vrijeme da svi zajedno naučimo reći – dosta je bilo.