Kad je Dario ušao u moj život: Priča o snazi, ljubavi i gubitku sebe

“Ivana, gdje si bila sinoć?” Dario je stajao na vratima mog stana, lice mu je bilo napeto, oči su mu gorjele od sumnje. Ruke su mu bile prekrižene, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Bila sam kod Marije, rekla sam ti već…” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao.

To je bio samo početak. Prije Darija, moj život bio je običan, ali miran. Radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi u Sarajevu, živjela s cimericom Lejlom i vikendom odlazila kod roditelja u Travnik. Sve se promijenilo kad sam ga upoznala na rođendanu prijateljice Ane. Dario je bio drugačiji od svih muškaraca koje sam do tada srela – visok, tamne kose, prodornih očiju i nevjerojatno samouvjeren. Kad me pogledao, osjećala sam se kao da sam jedina osoba na svijetu.

“Ivana, ti si posebna. Nitko te ne razumije kao ja,” govorio bi mi dok smo šetali Vilsonovim šetalištem. Njegove riječi su me grijale, a ruke oko mog struka davale osjećaj sigurnosti. Prijateljice su me upozoravale: “Pazi se, prebrzo ideš!” ali nisam ih slušala. Bila sam zaljubljena do ušiju.

Prvih mjeseci sve je bilo kao iz bajke. Dario me obasipao pažnjom – cvijeće na poslu, poruke svako jutro, iznenadni izleti na Jadran. Moji roditelji su ga odmah zavoljeli: “Dobar je dečko, vidi se da te voli,” govorila je mama dok smo pili kafu na terasi. Ali Lejla je bila sumnjičava: “Ivana, ne sviđa mi se kako te gleda kad pričaš s drugim muškarcima.” Ja bih samo odmahnula rukom.

S vremenom, Dario je počeo mijenjati pravila igre. Prvo su to bile sitnice: “Zašto nosiš tu haljinu? Prekratka je.” Onda su došle zabrane: “Ne moraš ti ići na ta ženska okupljanja svaki vikend.” Počela sam se povlačiti iz društva, sve više vremena provodila s njim. Kad bih pokušala razgovarati o tome, on bi me uvjeravao: “To radim jer te volim. Želim te zaštititi od loših ljudi.” U meni se počeo javljati nemir.

Jedne večeri, nakon što sam se vratila s posla, Lejla me dočekala u kuhinji. “Ivana, nisi više ona ista cura. Gubiš sebe zbog njega.” Pogledala sam se u ogledalo i prvi put primijetila tamne podočnjake i tugu u očima. Ali nisam imala snage otići.

Dario je postajao sve posesivniji. Svaka poruka na mom mobitelu bila je razlog za ispitivanje. Jednom me optužio da ga varam s kolegom Edinom jer smo zajedno radili na školskom projektu. “Ne možeš imati muške prijatelje dok si sa mnom!” vikao je dok su mi suze tekle niz lice.

Moji roditelji su primijetili promjenu. Tata me jednom pitao: “Jesi li sretna, kćeri?” Nisam znala što da odgovorim. Mama je šutjela, ali sam vidjela zabrinutost u njenim očima.

Jednog dana, dok sam sjedila sama u parku i gledala djecu kako se igraju, prišla mi je starija žena. “Dijete, ne smiješ dozvoliti da te iko gasi. Ljubav nije zatvor.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Odlučila sam razgovarati s Darijem. “Dario, osjećam se kao da više nisam svoja. Volim te, ali ne mogu živjeti ovako.” Njegovo lice se smračilo. “Znači, kriv sam što te volim previše?” pitao je hladno.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – prijatelje, hobije, osmijeh. Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle.

Dario me zvao bez prestanka, slao poruke: “Ne možeš me ostaviti! Ti si moja!” Srce mi se kidalo, ali znala sam da moram biti jaka.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo prekinuli. Polako sam vraćala svoj život – ponovo sam počela izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj slikanja i češće posjećivala roditelje. Još uvijek osjećam bol kad pomislim na Darija, ali sada znam da ljubav ne smije biti lanac.

Ponekad se pitam: Zašto žene često ostaju uz muškarce koji ih guše? Je li ljubav vrijedna gubitka sebe? Možda će mi neko od vas pomoći pronaći odgovor.