Kad je svekrva rekla: ‘Dogovoreno? Uzimamo kredit.’ Svi su me ignorirali – spakirala sam stvari i vratila se mami

“Pa, jesmo li dogovorili? Uzimamo kredit!” Svekrvin glas odzvanjao je kroz dnevni boravak, a ja sam sjedila na rubu trosjeda, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Pogledala sam prema Ivanu, svom mužu, tražeći podršku u njegovim očima, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled. Njegov otac, gospodin Stjepan, već je prelistavao papire s banke, a njegova sestra Ana tipkala je nešto na mobitelu, potpuno nezainteresirana za moju prisutnost.

“A što ja mislim o tome?” izustila sam tiho, gotovo šaptom, ali nitko nije reagirao. Kao da sam zrak. Kao da moje mišljenje ne vrijedi ništa u ovoj kući. U toj sekundi osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da poteku. Nisam im htjela dati to zadovoljstvo.

Sve je počelo prije godinu dana, kad sam se udala za Ivana. Imala sam dvadeset godina, bila zaljubljena do ušiju i vjerovala da ćemo zajedno graditi život iz snova. On je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Kad me zaprosio na obali Une, mislila sam da je to početak bajke. Nismo imali puno novca, ali imali smo jedno drugo.

Nakon svadbe preselili smo kod njegovih roditelja u Novi Travnik. “Samo dok ne stanemo na noge,” govorili su svi. Ja sam studirala ekonomiju u Mostaru i radila vikendom u kafiću. Ivan je bio pripravnik u lokalnoj firmi. Svekrva Ljubica je bila glavna u kući – ona je odlučivala što će se kuhati, kad će se prati veš, tko će gdje sjediti za stolom. Prvih mjesec dana trudila sam se uklopiti: ustajala rano, pomagala oko ručka, trpjela sitne komentare o tome kako “mlade danas ništa ne znaju”.

Ali onda su počeli problemi. Svaki moj prijedlog bio je dočekan s podsmijehom ili ignoriran. Kad sam predložila da Ivan i ja odemo na vikend sami, Ljubica je rekla: “A tko će pomoći oko vrta?” Kad sam htjela kupiti zavjese za našu sobu, Stjepan je rekao: “Ne trebaš trošiti novac na gluposti.” Ivan je šutio. Uvijek je šutio.

Najgore je bilo kad su počeli pričati o kreditu za renovaciju kuće. “To će biti i vaše jednog dana,” govorila je Ljubica. “Svi ćemo potpisati.” Ja sam znala što to znači – još više dugova, još više obaveza, još manje slobode. Pokušala sam razgovarati s Ivanom: “Ne možemo uzeti kredit bez da znamo kako ćemo ga vraćati! Mi želimo svoj stan jednog dana!” On bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakvi su moji… Ne mogu im reći ne.”

Te večeri kad su svi sjeli za stol i Ljubica izgovorila ono famozno: “Dogovoreno?”, osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Nitko me nije pitao što mislim. Nitko nije mario za moje snove ili strahove.

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na maglovitu ulicu i razmišljala o mami u Sarajevu – o tome kako me uvijek učila da budem svoja, da ne dozvolim nikome da mi gazi dostojanstvo. Sjećam se njenih riječi: “Bolje biti sama nego s pogrešnima.” Ujutro sam ustala prije svih, spakirala nekoliko stvari u torbu i napisala Ivanu poruku: “Vraćam se mami. Trebam vremena za sebe.”

Kad sam stigla kući, mama me zagrlila bez riječi. Plakala sam joj na ramenu kao dijete. “Zaslužuješ bolje,” šaptala mi je kroz suze.

Ivan me zvao nekoliko puta, ali nisam imala snage javiti se. Poslao mi je poruku: “Zašto si otišla? Mogli smo to riješiti.” Ali kako riješiti nešto kad si uvijek zadnja rupa na svirali?

Dani su prolazili sporo. Počela sam ponovno izlaziti s prijateljicama iz faksa, upisala dodatni tečaj engleskog i pronašla posao u jednoj firmi u Sarajevu. Mama mi je bila najveća podrška – svako jutro bi mi skuvala kafu i pitala: “Jesi li dobro?” Polako sam vraćala vjeru u sebe.

Nakon mjesec dana Ivan je došao pred vrata. Bio je blijed i umoran.

“Nedostaješ mi,” rekao je tiho.

“Nedostajem ti ili ti nedostaje netko tko će šutjeti dok tvoja mama odlučuje umjesto nas?” pitala sam ga drhteći.

Slegnuo je ramenima.

“Ne znam… Sve je komplicirano… Oni su moja obitelj…”

“A ja? Ja nisam tvoja obitelj?”

Nije znao što reći.

Tada sam shvatila – možda ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške.

Danas živim sama s mamom i osjećam se slobodno prvi put nakon dugo vremena. Ivan mi povremeno piše, ali više ne odgovaram. Zaslužujem nekoga tko će me vidjeti i čuti.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi tuđe živote zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još šuti dok drugi odlučuju umjesto nas?