Kad kćerka zove samo zbog novca: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva
“Amira, možeš li mi posuditi još 200 maraka? Treba mi za stanarinu, stvarno sam u frci.” Glas moje kćerke Lejle bio je tih, ali odlučan. Stajala sam pored prozora u našem stanu na Grbavici, gledala kako kiša ispire prašinu s ulica Sarajeva i osjećala kako mi se grlo steže. Nije me pitala kako sam, nije pitala za oca, nije spomenula ni brata Harisa. Samo novac.
“Lejla, znaš da nije lako… Tata je ostao bez posla prošlog mjeseca, a meni su smanjili platu. Ne znam kako ćemo izgurati do kraja mjeseca.”
S druge strane tišina. Onda uzdah. “Znam, mama, ali stvarno nemam kome drugom. Ako ne platim stanarinu, izbacit će me.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Sjetila sam se vremena kad je Lejla imala pet godina i trčala mi u zagrljaj svaki put kad bih došla s posla. Sjetila sam se njenih crteža na frižideru, poruka: “Volim te, mama!” Sad su te poruke zamijenile poruke s brojevima računa i iznosima.
Moj muž Emir sjedio je za stolom i šutio. Znao je da opet razgovaram s Lejlom. Znao je da ću joj poslati novac, iako nemamo ni za nas. “Opet ona?” pitao je tiho kad sam spustila slušalicu.
“Opet ona,” odgovorila sam.
“Amira, ne možemo ovako. Dajemo joj sve, a ona nas ne vidi. Ne zove nas za Bajram, ne pita za zdravlje. Samo novac.”
Pogledala sam ga kroz suze. “Emire, ona nam je dijete. Kako da joj ne pomognemo?”
On je samo odmahnuo glavom i izašao na balkon zapaliti cigaretu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam gdje smo pogriješili. Jesmo li joj previše dali? Jesmo li je razmazili? Ili smo možda previše radili da bismo joj osigurali sve što nismo imali mi, pa smo propustili ono najvažnije – razgovor, povjerenje, bliskost?
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Sanje na kafu. Sanja ima dvoje djece, oboje rade u inostranstvu, ali redovno zovu, šalju slike unuka, pitaju za zdravlje.
“Amira, moraš joj reći ne. Znaš li koliko puta sam ja rekla svojoj Ivi da ne mogu pomoći? Djeca moraju naučiti sama. Ako stalno popuštaš, nikad neće odrasti,” rekla mi je Sanja dok mi je sipala kafu.
“Ali Sanja, bojim se da će me potpuno odbaciti ako joj ne pomognem. Već sada nas jedva zove.”
Sanja me pogledala s tugom. “Možda je već izgubila osjećaj za porodicu jer zna da ćeš uvijek biti tu kad joj trebaš samo kao bankomat. Moraš pokušati drugačije.”
Vratila sam se kući još više zbunjena. Emir me dočekao s pitanjem: “Jesi li joj poslala?”
“Jesam,” priznala sam tiho.
On je samo slegnuo ramenima i otišao u sobu.
Dani su prolazili. Lejla se nije javljala. Ni poruka za Bajram, ni poziv za rođendan njenog brata Harisa. Haris je šutio o sestri; povukao se u sebe otkako je Lejla otišla studirati u Zagreb i prestala dolaziti kući osim kad joj treba nešto.
Jednog dana stigla mi je poruka: “Mama, možeš li mi poslati još 100 maraka? Treba mi za ispitne prijave.” Nisam odgovorila odmah. Satima sam gledala u ekran telefona, osjećajući krivnju i bijes istovremeno.
Navečer sam sjela s Emirom i Harisom za stol.
“Moramo razgovarati o Lejli,” rekla sam.
Haris je podigao pogled s tanjira. “Mama, ona vas koristi. Mene više ni ne poznaje. Kad ste zadnji put pričali o nečemu osim o novcu?”
Emir je klimnuo glavom. “Možda Haris ima pravo. Možda moramo pustiti da sama nauči lekciju.”
Te noći napisala sam Lejli poruku: “Lejla, volim te najviše na svijetu, ali ovaj put ne mogu ti poslati novac. Molim te da nas nazoveš kad budeš imala vremena da pričamo o svemu osim o novcu. Nedostaješ nam kao kćerka, a ne kao obaveza.” Poslala sam poruku drhteći od straha što će reći.
Nije odgovorila danima. Srce mi se slamalo svaki put kad bih pogledala telefon.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Lejlin broj.
“Mama?”
“Lejla! Kako si?”
S druge strane tišina pa jecaj.
“Mama… oprosti… Znam da vas stalno tražim novac… Ne znam šta radim… Osjećam se izgubljeno ovdje… Svi su daleko… Nemam nikoga…”
Plakala je kao dijete koje sam nekad tješila zbog ogrebanog koljena ili loše ocjene iz matematike.
“Lejla, uvijek ćemo biti tu za tebe – ali moraš znati da te volimo zbog tebe, a ne zbog onoga što možeš ili ne možeš platiti,” rekla sam kroz suze.
Taj razgovor bio je prvi iskreni razgovor nakon dugo vremena. Nije bilo lako – ni meni ni njoj – ali bio je početak povratka povjerenja.
Danas još uvijek nije sve savršeno. Lejla ponekad traži pomoć, ali češće zove samo da pita kako smo ili da ispriča nešto smiješno što joj se dogodilo na fakultetu. Naučila sam reći “ne” kad moram – i naučila sam da ljubav nije samo davanje materijalnog.
Ponekad se pitam: gdje smo točno pogriješili? Je li moguće vratiti izgubljeno povjerenje između roditelja i djece? Ili su neke rane jednostavno preduboke?