Kad krv postane neprijatelj – Moj brat, novac i borba za roditeljsku kuću
“Ako mi ne date svoj dio, prodajem kuću!” Dario je vikao tako glasno da su čak i susjedi na stubištu zastali. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći majku za ruku, dok je otac šutio i gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na stari orah u dvorištu dati odgovor na sve što se upravo ruši pred nama.
Nikad nisam mislila da će novac razdvojiti nas dvoje. Dario i ja smo odrasli dijeleći sve – od zadnje kriške kruha do tajni o prvim simpatijama. Ali sada, kad je njegova zaručnica Ivana došla s popisom želja za vjenčanje iz snova, kao da je netko zamijenio mog brata nekim strancem. “Sanja, ti si uvijek bila tatina mezimica, ali sad je red na mene. Trebam svoj dio!”
Majka je tiho jecala. “Dario, sine, ovo je naša kuća… Tvoj otac i ja smo cijeli život radili za ovo. Zar ti ništa ne znači?”
Dario je samo odmahnuo rukom. “Znači mi, ali ne mogu početi novi život bez novca. Svi moji prijatelji prave svadbe u hotelima, a ja ću valjda u garaži slaviti?”
Otac je tada prvi put progovorio: “Nije stvar u svadbi, Dario. Stvar je u tome što si spreman prodati sve zbog jednog dana.”
U meni se lomilo tisuću osjećaja – bijes, tuga, sram. Sjećam se kako smo kao djeca crtali planove kako ćemo jednog dana zajedno obnoviti ovu kuću, kako ćemo dovesti svoje obitelji i djecu da trče po istom dvorištu gdje smo mi odrasli. Sad je sve to nestalo pred Darijevim zahtjevom.
“A što ako prodamo?” pitala sam ga tiho. “Gdje će mama i tata? Gdje ćemo mi Božić slaviti? Što ostaje od nas kad nestane ova kuća?”
Dario je šutio, ali Ivana je odmah uskočila: “Sanja, nemoj biti dramatična. Ljudi prodaju kuće svaki dan. Vaši roditelji mogu u stan, vi ste ionako svi odrasli. Dario ima pravo na svoj dio!”
Te večeri nisam mogla spavati. Čula sam majku kako plače u kuhinji, oca kako šuti pred televizorom koji nije ni gledao. Dario je otišao kod Ivane, a ja sam ostala sama s mislima koje su me gušile.
Sljedećih dana obiteljska atmosfera bila je ledena. Dario je slao poruke odvjetnicima, otac je šutio, a majka je pokušavala kuhati omiljena jela kao da će miris sarme vratiti mir u kuću. Ja sam išla na posao kao robot, ali svaki put kad bih prošla pored oglasne ploče s natpisima “Prodajem kuću”, srce bi mi preskočilo.
Jedne večeri došla sam doma i zatekla Darija kako sjedi za stolom s ocem. “Dogovorili smo se,” rekao je otac umorno. “Dario će dobiti svoj dio, ali pod uvjetom da ne prodajemo kuću dok smo živi.”
Pogledala sam Darija u oči. Nije bilo ni trunke radosti u njima. “Nisam ovo htio ovako,” promrmljao je.
“A kako si htio? Da svi slavimo tvoje vjenčanje dok nam srce puca?” pitala sam ga kroz suze.
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Majka se povukla u sebe, otac je postao još tiši, a ja sam osjećala prazninu svaki put kad bih prošla hodnikom punim obiteljskih slika.
Vjenčanje je bilo veliko i skupo, baš kako su Ivana i Dario željeli. Svi su se smijali za slike, ali ja sam znala da iza tih osmijeha stoji zid koji više nikad nećemo srušiti.
Prošle su godine. Otac je umro prošle zime, majka živi sama u prevelikoj kući koju sada svi izbjegavamo. Dario rijetko dolazi; ima svoju obitelj i nove brige. Ja sam ostala čuvar uspomena koje više nikome ništa ne znače.
Ponekad sjedim na klupi ispod oraha i pitam se: Je li vrijedilo? Je li jedan dan slavlja vrijedan cijele obitelji? Koliko zapravo košta krv kad novac postane važniji od svega?