Kad ljubav nije dovoljna: Priča jedne svekrve
“Ne bih voljela da dolazite češće. Najbolje je da se viđamo samo za praznike.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na klupi ispred zgrade, stežući ključeve stana koji sam poklonila sinu i snahi. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. Nisam mogla vjerovati da mi to govori djevojka kojoj sam otvorila vrata svog doma, kojoj sam željela biti druga majka.
Sve je počelo prije mnogo godina, kad me muž ostavio. Naša kćerka Ana imala je deset, a sin Ivan samo četiri godine. Sjećam se tog jutra kao da je jučer bilo – kiša je padala, a ja sam stajala na vratima s dvoje uplakane djece i prazninom u grudima. Majka mi je tada rekla: “Ljiljana, moraš biti jaka zbog njih. Oni su tvoja snaga.” I bila sam. Radila sam dva posla, čistila po kućama i navečer prevodila tekstove za jednu firmu. Mama je vodila djecu u školu, kuhala im ručak i čekala me budna dok se ne vratim.
Godine su prolazile. Djeca su rasla, a ja sam štedjela svaku kunu. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu, ali njima nikad ništa nije falilo. Kad je Ivan završio fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet. Ana se udala i otišla u Rijeku, a Ivan je ostao sa mnom u Zagrebu. Kad mi je rekao da planira vjenčanje s Marinom, bila sam presretna. “Mama, ona je dobra djevojka. Sviđa ti se, zar ne?” pitao me jedne večeri dok smo zajedno pili čaj.
“Naravno, sine. Samo želim da budete sretni,” odgovorila sam iskreno.
Nakon vjenčanja, odlučila sam im pokloniti stan koji sam naslijedila od roditelja. “Vi ste mladi, treba vam prostor za novi početak. Ja ću se snaći,” rekla sam im na večeri. Ivan me zagrlio, a Marina je samo klimnula glavom i tiho izustila: “Hvala.” Nisam tada primijetila hladnoću u njenim očima.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Dolazila sam im ponekad u goste, donosila kolače ili voće s placa. Marina bi uvijek bila ljubazna, ali nikad topla. S vremenom, počela je izbjegavati razgovore sa mnom. Jednom sam došla nenajavljeno jer sam čula da je Ivan bolestan. Otvorila mi je vrata s osmijehom koji nije dosezao do očiju.
“Ivan spava. Ne bih voljela da ga budimo,” rekla je i zatvorila vrata prije nego što sam stigla išta reći.
Počela sam osjećati da smetam. Ivan bi me zvao sve rjeđe, a kad bih ga pitala zašto Marina ne dolazi na ručak kod mene, uvijek bi imao neki izgovor: “Zauzeta je poslom”, “Umorna je”, “Ima sastanak”.
Jednog dana skupila sam hrabrost i pitala Marinu direktno:
“Marina, jesam li ti nešto skrivila? Osjećam da ti smetam…”
Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ljiljana, mislim da bi bilo bolje za sve nas da se viđamo samo za praznike. Nama treba privatnost. Vi ste već dali sve što ste mogli.”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i otišla kući.
Narednih dana nisam mogla spavati. Prebirala sam po sjećanjima – kako sam ih nosila kroz život na svojim leđima, kako sam žrtvovala mladost i snove za njihovu sreću. Zar je to cijena svega što sam dala? Da budem gost u životu vlastitog sina?
Ana me zvala iz Rijeke: “Mama, nemoj se sekirati zbog njih. Znaš kakva je Marina uvijek bila hladna… Ali Ivan te voli, sigurna sam!”
“Ne znam više, dijete moje… Možda sam pogriješila što sam im dala stan. Možda bih sad imala gdje otići kad mi srce ovako boli,” odgovorila sam kroz suze.
Jedne večeri Ivan me nazvao:
“Mama, nemoj zamjeriti Marini. Ona samo želi mir u kući…”
“A gdje je moj mir, sine? Gdje su moji unuci koje nikad neću upoznati? Gdje si ti?”
S druge strane tišina.
Dani su prolazili sporo i bolno. Počela sam izbjegavati susjede jer nisam htjela slušati pitanja o Ivanu i Marini. U trgovini bih okretala glavu kad bih ih vidjela kako biraju voće zajedno.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu Nadu na tržnici.
“Ljiljana, što ti je? Izgledaš kao sjena…”
Ispričala sam joj sve kroz suze.
“Znaš šta? Djeca danas ne znaju cijeniti žrtvu roditelja. Sve im je malo! Ali moraš misliti na sebe! Idi na izlet, upiši kurs slikanja! Ne možeš čekati njihovu zahvalnost cijeli život!”
Te riječi su mi dale snagu da pokušam pronaći smisao izvan porodice kojoj više ne pripadam.
Ali svake noći gledam u plafon i pitam se: Jesam li pogriješila što sam im dala sve? Je li ljubav majke danas stvarno toliko bezvrijedna?
Što vi mislite – gdje završava žrtva roditelja i gdje počinje pravo na vlastitu sreću?