Kad ljubav pronađe put: Moj život s Emirom

“Zašto baš ti, Dario? Zar ne vidiš da je to previše za jednog čovjeka?” glas moje majke odjekivao je kroz stan, dok sam pokušavao objasniti zašto sam odlučio usvojiti dječaka kojeg niko nije htio. “Mama, Emir nije teret. On je dijete. Dijete koje treba dom.”

Stajao sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci tanku fasciklu s papirima iz Centra za socijalni rad. U njoj je bila cijela njegova priča – rođen u Sarajevu, ostavljen u bolnici, dijagnosticiran autizam, odbijen od tri porodice koje su ga pokušale usvojiti. Imao je samo pet godina, a već je naučio što znači biti neželjen.

Moja majka je sjela na kauč, lice joj je bilo puno brige i tuge. “Znaš li ti šta ljudi pričaju? Već ti nije lako zbog… znaš već čega.”

Zastao sam. Znao sam na što misli. U malom mjestu kod Mostara, gdje sam odrastao, biti gej nije nešto što se šapuće – to se prešućuje. Kad sam prije deset godina priznao roditeljima ko sam, otac me mjesecima nije pogledao u oči. Sad, kad sam odlučio postati otac, ali na svoj način, činilo se kao da opet rušim sve njihove zidove.

Ali Emir… Emir je bio više od papira i dijagnoza. Prvi put kad sam ga vidio u domu u Sarajevu, sjedio je u kutu sobe, slagao autiće po boji i veličini. Nije me pogledao. Teta Azra mi je šapnula: “On ne voli dodir. Ne voli buku. Ali voli kad mu neko tiho priča.” Sjeo sam pored njega i počeo pričati o moru, o galebovima koje sam gledao prošlog ljeta na Hvaru. Nakon deset minuta, Emir mi je gurnuo jedan plavi autić u ruku. To je bio naš početak.

Proces usvajanja bio je dug i bolan. Socijalna radnica, gospođa Ljiljana, gledala me sumnjičavo preko naočala: “Znate li vi koliko će vam biti teško? Sami ste, nemate partnera, a i… znate već.”

“Znam”, odgovorio sam mirno. “Ali želim pokušati.”

Nisam joj rekao da svake noći sanjam kako držim dijete za ruku dok prelazimo ulicu. Nisam joj rekao da sam godinama osjećao prazninu koju ni posao ni prijatelji nisu mogli ispuniti.

Kad su mi javili da mogu dovesti Emira kući, srce mi je tuklo kao ludo. Prvi dani bili su teški – Emir nije govorio, nije gledao u oči, budio se noću vrišteći iz sna. Prijateljica Ivana mi je donijela knjige o autizmu i rekla: “Dario, bit ćeš najbolji tata na svijetu. Samo nemoj odustati.”

Ali bilo je trenutaka kad sam želio odustati. Kad bi Emir satima udarao glavom o zid jer mu je zvuk perilice bio preglasan. Kad bi ljudi na igralištu šaptali: “To je onaj gej što je usvojio bolesno dijete.” Kad bi mi majka slala poruke: “Možda bi bilo bolje da ga vratiš.”

Jedne večeri, nakon što sam ga satima pokušavao smiriti zbog oluje koja je tutnjala vani, sjeo sam na pod pored njegovog kreveta i zaplakao. Emir me pogledao svojim velikim smeđim očima i tiho rekao: “Tata.” To je bila prva riječ koju mi je ikad uputio.

Od tada se sve promijenilo. Počeli smo graditi naš mali svijet – rutine koje su mu davale sigurnost, šetnje uz Neretvu gdje smo hranili patke, večeri kad bismo zajedno slagali puzzle. Naučio sam da ljubav nije uvijek glasna ni jednostavna – ponekad je to samo tišina koju dijeliš s nekim ko te napokon prihvatio.

Ali društvo nije prestalo suditi. U školi su ga djeca zadirkivala jer ne govori kao ostali. Jednom prilikom učiteljica me pozvala na razgovor: “Gospodine Kovačević, možda bi bilo bolje da Emir ide u posebnu školu.” Pogledao sam Emira kako sjedi u hodniku i crta sunce žutim flomasterom. “Moj sin ima pravo biti ovdje kao i sva druga djeca”, odgovorio sam.

Borili smo se zajedno protiv predrasuda – protiv onih koji su mislili da jedan muškarac ne može biti dobar otac, protiv onih koji su tvrdili da gej osoba ne može odgajati dijete, protiv onih koji su smatrali da djeca s autizmom ne mogu biti sretna.

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi u parku, Emir me iznenada zagrlio oko vrata i šapnuo: “Tata, volim te.” Nisam mogao zaustaviti suze.

Danas ima devet godina. Naučio je čitati i piše kratke poruke koje lijepi po stanu: “Tata, dobar si.” “Tata, idemo na sladoled?” Moja majka dolazi svake nedjelje na ručak i donosi mu omiljene kekse. Otac još uvijek ne priča puno sa mnom, ali kad misli da ga ne gledam, gleda Emira s ponosom.

Nije lako biti drugačiji u zemlji gdje se različitost često kažnjava šutnjom ili podsmijehom. Ali svaki dan kad pogledam Emira kako se smije dok gleda crtiće ili kad mi stisne ruku prije spavanja, znam da smo pronašli ono što mnogi traže cijeli život – dom.

Ponekad se pitam: Šta bi bilo da nisam imao hrabrosti? Koliko još djece čeka da ih neko pogleda srcem? Možda baš vi možete biti ta promjena.