Kad Ljubav Utihne: Priča o Braku Izgubljenom u Zanemarivanju
“Jesi li opet zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku?” viknula sam iz kuhinje, dok sam rezala luk za večeru. Damir je sjedio na kauču, buljeći u televizor, kao da sam zrak. Nije odgovorio. Samo je promrmljao nešto nerazgovijetno, a ja sam osjetila kako mi srce tone još dublje nego jučer.
Nekad smo znali pričati satima, smijati se do suza, planirati putovanja po Jadranu i sanjati o kući na selu. Sada, nakon deset godina braka, jedva da razmijenimo nekoliko rečenica dnevno. Damir je nakon vjenčanja počeo raditi duže, dolazio bi kući umoran, a onda bi večerao i zavalio se pred televizor. U početku sam mislila da je to faza, da će proći. Ali godine su prolazile, a on je postajao sve tiši, sve udaljeniji.
“Damire, hajde da idemo sutra na Sljeme, malo da prošetamo?” pokušala sam jednom, dok je vani padao prvi snijeg. Pogledao me preko ruba novina i odmahnuo glavom. “Nemam snage, Jasmina. Cijeli tjedan radim kao konj. Pusti me malo na miru.”
Pustila sam ga. I svaki put kad bih pokušala nešto slično, odgovor bi bio isti – umor, posao, loše vrijeme ili jednostavno tišina. Počeo je dobivati na težini, nije mario za to. Kupovala sam mu zdraviju hranu, predlagala zajedničke šetnje, ali ništa nije pomagalo.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u spavaćoj sobi, naišla sam na staru fotografiju s našeg medenog mjeseca u Dubrovniku. Smijali smo se jedno drugome u zagrljaju, a oči su nam sjale od sreće. Suze su mi navrle na oči. Gdje su nestali ti ljudi?
Moja sestra Mirela često mi je govorila: “Jasmina, moraš mu reći kako se osjećaš! Ne možeš sve držati u sebi.” Ali svaki put kad bih pokušala započeti razgovor s Damirom o našoj vezi, on bi se povukao ili promijenio temu.
Jedne subote došla sam kući ranije s posla i zatekla ga kako jede čips i gleda nogomet s prijateljem Edinom. Smijali su se i šalili kao nekad mi dvoje. Osjetila sam ljubomoru prema toj lakoći koju je mogao imati s drugima, ali ne i sa mnom.
“Damire, možemo li razgovarati kad Edin ode?” pitala sam tiho.
Pogledao me zbunjeno. “Može, Jasmina.”
Kad je Edin otišao, sjela sam nasuprot Damiru za kuhinjski stol.
“Osjećam se kao duh u ovoj kući,” rekla sam drhtavim glasom. “Kao da više ne postojim za tebe. Ne pričamo, ne smijemo se… Sve što radimo je rutina. Zabrinuta sam za tebe i za nas.”
Damir je šutio dugo. Zatim je slegnuo ramenima.
“Ne znam što da ti kažem. Umoran sam od svega. Posao me ubija, a kad dođem kući samo želim malo mira. Nisam više onaj stari Damir.”
“Ali ja još uvijek jesam ona Jasmina koja te voli!” povikala sam kroz suze.
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Narednih dana pokušavala sam ga ponovno uključiti u naš život – predlagala zajedničke večere s prijateljima, kino, izlete… Sve je odbijao ili ignorirao.
Moja majka Senada me jednom pitala: “Jasmina, jesi li sretna? Ne moraš ostati ako si nesretna samo zato što si udana.”
Nisam znala što da joj odgovorim. U našem društvu razvod je još uvijek stigma; svi šapuću iza leđa kad netko ode iz braka. Ali osjećala sam se kao zatvorenik vlastitog života.
Jedne noći nisam mogla spavati. Gledala sam Damira kako hrče pored mene i pitala se gdje je nestala ona strast koju smo imali. Jesam li ja kriva što ga više ne mogu motivirati? Jesam li previše zahtijevala?
Počela sam više vremena provoditi s prijateljicama – s Mirelom i Aidom išla sam na jogu i kafu poslije posla. Počela sam osjećati da još uvijek vrijedim kao osoba izvan ovog braka.
Jednog dana na poslu kolega Ivan mi je rekao: “Jasmina, uvijek si tako nasmijana ovdje… Kod kuće si isto tako vesela?”
Zastala sam i shvatila koliko zapravo glumim sreću pred svima.
Nakon još jedne tihe večere s Damirom odlučila sam mu napisati pismo. Nisam imala snage reći mu sve u lice.
“Dragi Damire,
Ne znam gdje smo se izgubili na ovom putu, ali osjećam da više ne mogu sama nositi teret našeg braka. Voljela bih da si barem pokušao boriti se za nas kao što sam ja pokušavala svih ovih godina…”
Ostavila sam pismo na njegovom jastuku i otišla prespavati kod Mirele.
Sutradan me nazvao tek popodne.
“Jasmina… pročitao sam pismo. Ne znam što da kažem osim da mi je žao što te nisam bolje slušao. Možda nam treba pauza… ili kraj.”
Plakala sam cijelu noć. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – kao da mi je netko skinuo ogroman teret s leđa.
Nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti odlučili smo se razvesti. Bilo je bolno gledati kako naši zajednički snovi nestaju, ali još bolnije bilo bi ostati u vezi gdje ljubavi više nema.
Danas živim sama u malom stanu u Zagrebu. Još uvijek me boli kad vidim parove koji se drže za ruke na ulici ili kad čujem našu pjesmu na radiju. Ali naučila sam voljeti sebe ponovno.
Ponekad se pitam: Je li moglo biti drugačije da smo oboje više pokušali? Koliko žena i muškaraca oko nas živi u tišini i boli jer ih partneri više ne vide? Što vi mislite – vrijedi li ostati u braku bez ljubavi ili je hrabrije otići?