Kad oprost nije dovoljan: Moj život između izdaje i oprosta
“Ivana, moramo razgovarati.” Davorov glas je bio tih, ali u njemu sam osjetila nešto što me natjeralo da se sledim. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, prstima nervozno prelazila preko šalice kave, dok su mi u glavi odzvanjale riječi koje još nisam čula. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima tragove onog čovjeka kojeg sam voljela, ali umjesto toga vidjela sam samo strah i grižnju savjesti.
“Što se događa?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno. On je sjeo nasuprot mene, pogleda prikovanog za pod.
“Ivana… napravio sam nešto strašno. Nisam htio, kunem ti se…”
Srce mi je počelo lupati kao ludo. U tom trenutku, znala sam. Nije mi trebao reći ništa više. Sve one kasne poruke, iznenadni poslovni sastanci, hladnoća u krevetu – sve je odjednom imalo smisla.
“S kim?” prošaptala sam.
“S Anom.”
Ana. Naša zajednička prijateljica iz djetinjstva. Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala. Ne još.
“Ima još nešto…”
Podigla sam ruku da ga zaustavim. “Ne želim znati. Ne sada. Samo… idi.”
Davor je izašao iz stana, a ja sam ostala sjediti u tišini, zureći u prazno. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno – o našoj prvoj godini braka, o putovanjima na more, o zajedničkim snovima o djeci koju nikad nismo imali. I sada, sve to je nestalo u jednom trenu.
Sljedećih tjedana živjela sam kao robot. Odlazila na posao, vraćala se kući, izbjegavala prijatelje i obitelj. Mama je primijetila da nešto nije u redu.
“Ivana, dušo, jesi li dobro? Davor te tražio jučer…”
“Molim te, mama, ne sada.” Nisam imala snage objašnjavati.
Davor se vratio nakon dva tjedna. Sjeli smo za isti onaj stol. “Ivana, Ana je trudna. Dijete je moje.”
Tada sam prvi put plakala pred njim. Plakala sam zbog nas, zbog svega što smo mogli biti. On je šutio, pustio me da izbacim svu bol.
“Što sad?” upitala sam kroz suze.
“Ne znam. Želim biti uz tebe, ali ne mogu ostaviti dijete na cjedilu.”
Tada sam shvatila – moj život više nikada neće biti isti.
Prošli su mjeseci. Ana je rodila djevojčicu, malu Lejlu. Davor je bio uz nju na porodu. Ja sam sjedila sama u našem stanu, gledajući njihove slike na Facebooku koje su mi prijatelji slali iz sažaljenja ili zlobe – nisam znala ni sama.
Pokušala sam oprostiti. Otišli smo na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele u Sarajevu. “Oprost nije zaborav,” govorila je Mirela. “Ali morate odlučiti možete li živjeti s tim ili ne.” Davor se trudio – donosio mi cvijeće, kuhao večere, pisao mi pisma kao nekad kad smo bili zaljubljeni klinci iz Travnika.
Ali svaki put kad bi otišao vidjeti Lejlu, svaki put kad bi mi rekao da mora pomoći Ani oko djeteta, osjećala sam kako mi srce puca iznova i iznova.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, upitala sam ga: “Voliš li još uvijek Anu?”
Davor je dugo šutio. “Ne znam što osjećam prema njoj. Ali znam da tebe volim. Samo… Lejla je moje dijete. Ne mogu je ignorirati.”
Zatvorila sam oči i duboko udahnula. “A ja? Što je sa mnom? Kako da nastavim živjeti s tim? Kako da svaki dan gledam čovjeka koji me izdao i dijete koje me podsjeća na to?”
Nije imao odgovor.
Moja sestra Sanja bila je bijesna na njega. “Ostavi ga! Zaslužuješ bolje!” vikala je dok smo pile kavu u kafiću kod Vječne vatre.
“Nije sve tako crno-bijelo,” odgovorila sam tiho. “Volim ga još uvijek. I mrzim ga zbog toga.”
Prolazile su godine. Lejla je rasla, a Davor ju je viđao svaki vikend. Ana se preselila u Zagreb zbog posla, ali Davor je putovao svaki mjesec da vidi dijete. Naša veza postala je rutina – večere u tišini, zajednički izlasci pred prijateljima gdje smo glumili sretnu obitelj.
Jednog dana Lejla je došla kod nas prvi put. Imala je pet godina i velike smeđe oči baš kao Davor. Donijela joj je crtež – nas troje drže se za ruke.
Gledala sam taj crtež i osjećala kako mi se srce lomi po stoti put.
Te noći nisam mogla spavati. Davor me zagrlio s leđa i šapnuo: “Hvala ti što si pokušala oprostiti.” Nisam mu odgovorila.
Sljedećeg jutra napisala sam mu pismo:
“Davor,
Pokušala sam biti jaka. Pokušala sam oprostiti i zaboraviti, ali svaki dan me podsjeća na ono što si napravio. Volim te još uvijek, ali ne mogu više živjeti u sjeni tvoje pogreške. Zaslužujem život bez boli i stalnog podsjećanja na izdaju.
Ivana”
Spakirala sam stvari i otišla kod Sanje.
Danas živim sama u malom stanu na Grbavici. Ponekad sretnem Davora s Lejlom u parku i srce mi zadrhti, ali znam da sam napravila ono što je najbolje za mene.
Pitam se često – može li ljubav preživjeti izdaju? Je li oprost uvijek moguć ili postoje rane koje nikada ne zarastu?
Što biste vi učinili na mom mjestu?