Kad sam izgubila strpljenje: Ultimatum mužu između mene i njegove majke
“Opet ideš kod mame?” glas mi je zadrhtao, ali nisam više mogla sakriti razočaranje. Damir je stajao na pragu, ključevi su mu zveckali u ruci, a pogled mu je bježao prema podu. “Znaš da joj nije dobro, Alma. Samo ću svratiti na sat vremena.” Zatvorila sam oči, pokušavajući progutati knedlu u grlu. Sat vremena? Već mjesecima su ti njegovi ‘satovi’ kod njegove majke trajali po cijele večeri, dok sam ja sjedila sama za stolom, gledala u hladnu večeru i pitala se gdje sam nestala iz vlastitog života.
Nisam uvijek bila ovakva. Kad smo se vjenčali, bila sam puna nade. Damir je bio pažljiv, nasmijan, znao je iznenaditi me cvijećem ili šapnuti nešto nježno dok pijemo kafu na balkonu. Ali čim smo se uselili u stan iznad njegove majke, sve se promijenilo. Svaki naš plan morao je proći kroz filter: “Šta će reći mama?” ili “Moram pitati mamu.” Njegova majka, gospođa Jadranka, bila je poput sjene koja nas je pratila u stopu – uvijek prisutna, uvijek s mišljenjem o svemu.
Sjećam se jedne večeri kad sam skuvala sarmu po svom receptu. Damir je probao zalogaj i rekao: “Fina je, ali mama to radi malo drugačije.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam ništa rekla, ali te noći nisam mogla zaspati. Počela sam brojati koliko puta dnevno spomene svoju majku – bilo ih je više nego što sam mogla podnijeti.
Moja prijateljica Sanja mi je govorila: “Alma, moraš mu reći kako se osjećaš. Ne možeš biti druga violina u vlastitom braku.” Ali svaki put kad bih pokušala započeti razgovor, Damir bi me prekinuo: “Ne dramatiziraj. Znaš da mi je ona sve na svijetu.”
Jedne subote, dok sam čistila stan, čula sam kako Damir razgovara s majkom na hodniku. “Ne brini, mama, doći ću ti popraviti bojler. Alma će razumjeti.” Nisam mogla više izdržati. Izašla sam iz stana i rekla: “Damire, možemo li razgovarati? Sada.”
Pogledao me zbunjeno, a njegova majka me odmjerila od glave do pete kao da sam uljez u vlastitom domu. “Šta je sad?” upitala je hladno. “Ništa što ne možeš čuti,” odgovorila sam i povukla Damira za ruku u naš stan.
“Ne mogu više ovako,” počela sam tiho, ali odlučno. “Osjećam se kao gost u svom životu. Sve što radimo, radimo po tvojim ili mamim pravilima. Kad si zadnji put pitao mene šta želim? Kad si zadnji put bio uz mene kad mi je bilo teško?”
Damir je šutio. Nikad ga nisam vidjela tako zbunjenog i bespomoćnog. “Alma… znaš da mi je mama bolesna…”
“Znam! Ali ja nisam nevidljiva! I meni trebaš! Ako ovako nastaviš, izgubit ćeš mene!”
Te večeri nisam spavala. Damir se vratio kasno iz majčinog stana i legao pored mene bez riječi. Osjetila sam kako se zid između nas diže sve više.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Jadranka me ignorirala kad god bi me srela na stubištu, a Damir je bio odsutan čak i kad bi bio fizički prisutan. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koju nikad nisam željela izgovoriti naglas.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Lejla iz Mostara.
“Alma, šta ti je? Čujem ti glas kroz poruke – nisi dobro.”
Pukla sam i ispričala joj sve. Plakala sam kao dijete dok me tješila preko telefona.
“Ne smiješ dozvoliti da te gazi ni muž ni njegova majka. Vrijediš više od toga!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Sljedeće jutro odlučila sam – vrijeme je za ultimatum.
Kad se Damir vratio s posla, sjela sam nasuprot njega za stol.
“Damire, moramo razgovarati ozbiljno. Ili ćeš početi graditi život sa mnom kao partnericom ili ću otići. Ne mogu više biti treća osoba u tvom braku s mamom. Volim te, ali volim i sebe dovoljno da ne ostanem tamo gdje me nema.”
Gledao me dugo bez riječi. Oči su mu bile pune suza koje nije pustio da padnu.
“Alma… ne znam mogu li… Mama nema nikog osim mene…”
“A ja? Ja nemam nikog osim tebe ovdje! Zar ti to ništa ne znači?”
Tišina je trajala vječnost.
Narednih dana Damir je bio povučen, ali počeo je dolaziti kući ranije. Počeo me pitati kako sam provela dan, donosio mi cvijeće s pijace, čak smo otišli zajedno u kino – prvi put nakon dvije godine braka.
Ali Jadranka nije odustajala. Jednog dana došla je pred vrata i rekla: “Znaš li ti koliko si sebična? Moj sin pati zbog tebe!” Nisam joj odgovorila – samo sam zatvorila vrata i pustila suze da teku.
Na kraju, Damir je morao birati. Jedne večeri rekao mi je: “Alma, želim biti s tobom. Ali moram naći način da pomognem mami bez da te izgubim.” Prvi put sam osjetila nadu – možda postoji sredina između žrtvovanja sebe i potpune predanosti drugome.
Danas još uvijek učimo kako postaviti granice – nije lako, ali barem više nisam nevidljiva.
Ponekad se pitam: Koliko žena kod nas živi u sjeni svekrve? Koliko nas šuti dok nas polako nestaje? Možemo li ikada biti dovoljno hrabre da biramo sebe?