Kad se prošlost vrati: Susret s izgubljenom ljubavi na tramvajskoj stanici
“Znaš li ti koliko sam te tražio?” – njegov glas bio je promukao, gotovo neprepoznatljiv, ali pogled… Pogled je bio isti kao onaj kad smo prvi put sjedili na klupi u parku iza moje zgrade u Sarajevu. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi počele drhtati. Tramvaj je prolazio pored nas, ali ja sam bila ukopana u mjestu, kao da me neko prikovao za beton.
Amar je izgledao starije, ramena su mu bila pogrbljena, kosa prosijeda. Oči su mu bile crvene, kao da nije spavao danima. Nisam znala šta da kažem. Prošlo je devet godina otkako smo se zadnji put vidjeli, a ja sam mislila da sam ga zauvijek ostavila iza sebe. Ali sada, kad je stajao ispred mene, sve one stare emocije vratile su se kao plima.
“Amare…” – izustila sam tiho, bojeći se da će mi glas zadrhtati. “Šta ti radiš ovdje?”
Nije odgovorio odmah. Samo je sjeo na klupu i spustio glavu među dlanove. Ljudi su prolazili pored nas, neki su nas gledali sa znatiželjom, drugi su žurili svojim putem. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Sjećanja su navirala: naši dani u malom stanu na Grbavici, miris njegove košulje kad bi me zagrlio nakon posla, večeri kad smo zajedno kuvali grah i smijali se glupostima na televiziji. Ali sjećam se i onih drugih dana – dana kad bi dolazio kasno, mirisao na alkohol i tuđe parfeme, kad bi šutio satima ili vikao bez razloga.
“Nisam imao gdje drugo otići,” napokon je rekao. “Sve sam izgubio. Posao, stan… Majka mi je umrla prošle zime. Niko me više ne čeka kod kuće.”
Osjetila sam kako mi srce puca. Sjetila sam se njegove majke, tete Fadile, koja mi je uvijek spremala baklavu kad bih došla kod njih. Sjetila sam se i svog oca koji nikad nije volio Amara jer je bio iz druge mahale i jer mu je otac bio vozač autobusa.
“Zašto si otišao onda? Zašto si me ostavio samu kad mi je bilo najteže?” – pitala sam ga tiho, ali oštro.
Nije odmah odgovorio. Pogledao me je kao da traži oprost u mojim očima. “Bio sam glup. Mislio sam da mogu bolje od tebe. Da zaslužujem više… A zapravo nisam znao šta imam dok to nisam izgubio.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se svih onih noći kad sam plakala u jastuk, moleći Boga da ga vrati ili da mi barem da snagu da ga zaboravim. Sjetila sam se kako sam se osjećala manje vrijednom jer me on više nije volio.
“Znaš li ti kako je bilo gledati tebe kako odlaziš? Kako si mogao samo tako nestati?”
Amar je šutio. Onda je izvadio iz džepa staru fotografiju – nas dvoje na moru u Makarskoj, smijemo se, sunce nam sja u kosi. “Nosim ovo sa sobom svuda,” rekao je tiho.
U tom trenutku osjetila sam bijes i tugu istovremeno. Željela sam ga zagrliti i istovremeno ga udariti zbog svega što mi je učinio. Sjetila sam se svoje majke koja mi je govorila: “Nije on za tebe, kćeri. Naći ćeš nekog boljeg.” Ali nikad nisam našla nikog poput njega.
“Šta sad želiš od mene?” – upitala sam ga.
“Ništa… Samo da znaš da mi je žao. I da te još uvijek volim.” Glas mu je bio slomljen.
Stajala sam tamo, osjećajući težinu svih tih godina između nas. Znala sam da ne mogu samo tako zaboraviti sve što se desilo, ali isto tako nisam mogla poreći da ga još uvijek volim na neki način.
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – bio je to moj brat Ivan. “Gdje si? Mama pita kad ćeš doći na večeru!”
“Dolazim uskoro,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Amar je ustao s klupe. “Oprosti što sam ti uzeo vrijeme… Samo sam morao još jednom vidjeti tvoje oči.”
Gledala sam ga kako odlazi niz ulicu, pogrbljen i umoran, a ja sam ostala stajati na stanici s osjećajem praznine i tuge koju nisam osjetila godinama.
Kad sam došla kući, mama me pitala zašto izgledam kao da sam plakala. Samo sam odmahnula glavom i otišla u svoju sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ljubavi koja nije izdržala pritisak života, o greškama koje smo oboje napravili, o tome kako nas porodica i društvo često tjeraju da biramo sigurnost umjesto srca.
Pitala sam se: Jesmo li svi mi osuđeni da nosimo svoje izgubljene ljubavi kroz život kao teret ili nas one ipak nauče nečemu važnom? Može li se prava ljubav ikada zaboraviti ili samo naučimo živjeti bez nje?