Kad ti dijete kaže da te više ne voli: Ispovijest majke iz Sarajeva
“Ne volim te više, mama. Hoću kod tate.”
Te riječi su mi razderale dušu. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u pidžami, dok je Amar, moj sedmogodišnji sin, stajao ispred mene s ruksakom na leđima. Njegove smeđe oči, koje su mi nekad bile izvor najveće radosti, sada su me gledale s nekom hladnoćom koju nisam znala prepoznati.
“Amare, ljubavi, zašto to govoriš?” glas mi je drhtao, a suze su mi već klizile niz obraze.
“Tata mi je rekao da kod njega mogu imati psa. I da me nikad neće tjerati da učim kad ne želim. Ti si uvijek nervozna, vičeš na mene. Ne želim više biti ovdje.”
Sjedoh na kauč, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. Amar je otišao u svoju sobu, zalupio vrata. U tom trenutku, sve što sam godinama gradila – svaki zagrljaj, svaku priču za laku noć, svaki poljubac na čelo – činilo se uzaludnim.
Moj razvod s Edinom bio je bolan, ali mislila sam da ću barem s Amarom ostati čvrsta. Da će on biti moj oslonac, kao što sam ja bila njegov. Ali, Edin je bio šarmantan, znao je kako pridobiti dijete. Obećanja o psu, igrama bez granica, sladoledu za večeru – sve ono što ja nisam mogla ili htjela dati.
Moja majka, Senada, često mi je govorila: “Djeca su pametna, ali i ranjiva. Ne smiješ ih gurati između vas dvoje.” Ali kako da ga ne guram kad mi ga uzimaju? Kad osjećam da gubim ono najvrijednije što imam?
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Amar diše u svojoj sobi, pokušavala se prisjetiti kad sam počela gubiti strpljenje. Možda kad sam počela raditi dva posla, možda kad sam prestala imati vremena za igru. Možda kad sam prvi put povisila ton jer nisam znala kako drugačije izdržati sve pritiske.
Sljedećeg jutra, Edin je došao po Amara. “Spremio sam mu sobu. Imaće svoj kompjuter, može igrati igrice koliko hoće. Ne brini, bit će mu dobro kod mene,” rekao je, gledajući me s mješavinom sažaljenja i trijumfa.
“Edine, molim te, nemoj ga okretati protiv mene. Znaš da ga volim više od svega.”
“Nisam ja ništa rekao, on sam želi kod mene. Možda bi trebala malo popustiti, Alma. Ne moraš uvijek biti tako stroga.”
Gledala sam kako Amar izlazi iz stana, ne okrećući se. Srce mi je pucalo na hiljadu komadića. Kad su vrata zaškripala za njima, pala sam na pod i plakala kao dijete.
Dani su prolazili u magli. Posao u banci mi je postao još teži, kolegica Mirela me pitala zašto sam tako odsutna. “Alma, moraš se sabrati. Amar te treba, ali i ti trebaš sebe. Ako se slomiš, kome ćeš onda pomoći?” rekla mi je dok smo pile kafu u pauzi.
Nisam znala kako dalje. Svaki put kad bih nazvala Amara, odgovarao bi kratko, nezainteresirano. “Dobro sam, mama. Tata mi je kupio novu igricu. Ne mogu sad pričati.”
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li bila previše stroga? Jesam li previše tražila od njega? Jesam li ga gušila svojim strahovima i brigama?
Jedne večeri, otišla sam kod svoje prijateljice Lejle. Sjeli smo na balkon, gledali svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. “Znaš, Alma, djeca često biraju ono što im je lakše. Ali to ne znači da te ne voli. Samo je zbunjen. I ti si zbunjena. Moraš mu dati vremena. I sebi.”
Ali kako dati vremena kad svaki dan boli? Kad svaka poruka od Edina zvuči kao nova optužba? “Amar je danas bio presretan. Kaže da mu je kod mene bolje nego kod tebe.”
Jedne subote, odlučila sam otići po Amara bez najave. Stajala sam pred Edinovim vratima, srce mi je tuklo kao ludo. Otvorio je Edin, iznenađen. “Šta hoćeš?”
“Želim vidjeti sina.”
Amar je izašao iz sobe, držeći plišanog psa. Pogledao me, pa spustio pogled.
“Amare, hajde da prošetamo. Samo ti i ja.”
Nije rekao ništa, ali je obukao jaknu. Hodali smo pored Miljacke, šutjeli dugo. Onda sam skupila hrabrost.
“Znaš, Amare, mama nije savršena. Ponekad sam umorna, ponekad nervozna. Ali te volim najviše na svijetu. I uvijek ću biti tu za tebe, šta god da izabereš.”
Pogledao me kroz suze. “Mama, ja ne znam šta da radim. Tata mi sve dopušta, ali mi fališ. Samo ne volim kad vičeš na mene.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. “I meni fališ, ljubavi. Obećavam da ću se truditi više. Hajde da pokušamo ponovo, zajedno.”
Te večeri, Amar je otišao s ocem, ali mi je poslao poruku: “Volim te, mama.”
Nisam znala hoće li se vratiti, ali sam znala da moram biti strpljiva. Da ljubav nije natjecanje, već strpljenje i razumijevanje.
Ponekad se pitam: Jesam li ja kriva što je izabrao oca? Ili je to samo faza kroz koju moramo proći? Da li ste i vi nekad osjetili da gubite dijete, i kako ste se izborili s tim?