Kad ti djeca okrenu leđa: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva
“Mama, zašto si ga ostavila? Sad više ništa nije isto!”
Te riječi, izgovorene drhtavim glasom mog sina Adnana, još uvijek mi odzvanjaju u ušima. Bilo je to one večeri kad sam, nakon što sam godinama šutjela i trpjela, napokon skupila snagu da kažem: “Dosta je.”
Sjedili smo u dnevnoj sobi, svjetlo je bilo prigušeno, a vani je kiša lupkala po prozoru. Moj muž Emir je šutio, gledao u pod, a ja sam pokušavala objasniti djeci – Adnanu i mojoj kćerki Lejli – zašto više ne mogu živjeti s njihovim ocem. Ali oni nisu htjeli slušati. Lejla je plakala, Adnan je vikao. “Ti si kriva! Da si bila bolja žena, on ne bi tražio drugu!”
Suze su mi klizile niz lice, ali nisam imala snage da se branim. Godinama sam šutjela o Emirovim prevarama, o ružnim riječima koje mi je upućivao kad bi se vratio pijan iz kafane, o modricama koje sam skrivala ispod rukava. Nisam htjela da djeca znaju. Mislila sam da ih štitim. A sada su me gledali kao neprijatelja.
Nakon razvoda Emir je otišao kod svoje nove žene, a ja sam ostala sama u našem stanu na Grbavici. Djeca su dolazila vikendom, ali svaki put bi atmosfera bila napeta. Lejla bi sjedila u svojoj sobi i slušala muziku, Adnan bi izlazio s društvom i vraćao se kasno. Pokušavala sam razgovarati s njima, ali svaki pokušaj završio bi svađom.
Jedne večeri, nakon što su otišli kod oca na ručak, vratili su se šutljivi. Osjetila sam da nešto nije u redu. “Šta se desilo?” pitala sam tiho.
Adnan je slegnuo ramenima. “Ništa.”
Lejla je samo prošla pored mene i zalupila vrata svoje sobe.
Kasnije sam saznala da im Emir govori kako sam ga izbacila iz kuće, kako sam uništila porodicu zbog svoje sebičnosti. Djeca su mu vjerovala. Nisam znala kako da im objasnim istinu bez da ih još više povrijedim.
Prolazili su mjeseci. Lejla je završila srednju školu i upisala fakultet u Mostaru. Adnan je počeo raditi u jednoj automehaničarskoj radionici. Viđali smo se sve rjeđe. Svaki put kad bih ih nazvala ili poslala poruku, odgovori bi bili kratki, hladni.
Jednog dana srela sam svoju prijateljicu Sanju na pijaci.
“Kako si, Amira?” pitala me zabrinuto.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Djeca me krive za sve. Kao da sam ja uništila našu porodicu.”
Sanja me zagrlila. “Znaš da nisi ti kriva. Ali djeca su povrijeđena. Treba im vremena.”
Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Prolazile su godine, a jaz između mene i djece postajao je sve veći.
Ponekad bih sjela sama u kuhinji i gledala stare fotografije – Adnan na biciklu ispred zgrade, Lejla u bijeloj haljinici na prvoj pričesti. Sjećam se kako smo zajedno pravili kolače za Bajram, kako smo išli na izlete na Vrelo Bosne… Gdje je nestala ta sreća?
Jedne noći Lejla me nazvala.
“Treba mi rodni list,” rekla je hladno.
“Hoćeš li doći po njega?” pitala sam s nadom.
“Ne mogu. Pošalji ga po nekome.”
Nisam mogla zaspati te noći. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ostati s Emirom zbog djece? Jesam li trebala više pričati s njima o svemu što se dešavalo?
Jednog dana Adnan je došao po neke stvari. Sjedio je na rubu kreveta i gledao kroz prozor.
“Znaš,” rekao je tiho, “tata kaže da si ti uvijek bila nezadovoljna. Da si ga tjerala od sebe.”
Osjetila sam kako mi srce puca.
“Adnane,” rekla sam kroz suze, “nikad nisam željela da vi patite. Sve što sam radila bilo je zbog vas.”
Nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao.
Ponekad sanjam da smo opet svi zajedno za stolom, smijemo se i pričamo kao nekad. Onda se probudim i shvatim da toga više nema.
Ljudi kažu da vrijeme liječi sve rane. Ali postoje rane koje nikad ne zacijele – samo naučiš živjeti s njima.
Danas živim sama, radim u knjižari i povremeno viđam Sanju na kafi. Djeca su odrasla ljudi sa svojim životima. Ponekad mi pošalju poruku za rođendan ili Bajram, ali to nije isto.
Svake noći prije spavanja pitam se: Hoće li mi ikada oprostiti? Hoće li shvatiti da nisam bila kriva? Ili će zauvijek ostati zarobljeni u tuđoj istini?
Možda ima još majki poput mene koje se pitaju isto: Kako vratiti izgubljeno povjerenje svoje djece? Je li ljubav majke ikada dovoljna da premosti sve prepreke?