Kad ti susjeda postane žena: Priča o ljubavi, gladi i granicama

“Dario, opet si zaboravio kupiti mlijeko! Zar ti je toliko teško misliti na nas?” Sanjin glas parao je tišinu našeg malog stana u Novom Zagrebu. Pogledao sam kroz prozor, nadajući se da će mi pogled na sive zgrade i park ispod prozora dati snagu da ne eksplodiram. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam ušao u stan, a već smo bili na rubu svađe.

Nekad mi je bila samo susjeda. Sjećam se prvog puta kad je pokucala na moja vrata, s onim svojim velikim smeđim očima i raščupanom kosom. “Dobar dan, Dario. Oprosti što smetam, ali nestalo mi je kruha. Imaš li možda komad viška?” Nisam tada znao da će taj komad kruha biti početak svega. Svaki dan bi dolazila po nešto drugo – malo šećera, jaje, čak i sol. Uvijek s osmijehom, uvijek s pričom o tome kako joj je teško otkako je ostala bez posla u tekstilnoj tvornici.

Moja mama, Vesna, nije bila oduševljena kad sam joj rekao da izlazim sa Sanjom. “Dario, pazi se tih žena koje samo traže nekoga tko će ih izvući iz problema. Nije ona za tebe!” govorila je dok je miješala sarmu u loncu. Nisam je slušao. Bio sam zaljubljen, ili sam barem mislio da jesam. Sanja je znala biti nježna, znala me nasmijati kad mi je bilo najteže na poslu u skladištu.

Ali sada… sada mi se čini kao da sam joj samo još jedan izvor hrane i sigurnosti. Svaki dan ista priča: “Dario, plin nam ističe! Dario, jesi li uplatio režije? Dario, što ćemo jesti sutra?” Kao da sam joj otac, a ne muž. Ponekad se pitam voli li me uopće ili samo voli ono što joj mogu dati.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli grah iz konzerve jer nismo imali novca za ništa bolje, Sanja je počela pričati o svojoj sestri Mirni iz Tuzle. “Znaš, Mirna kaže da sam luda što sam se udala za tebe. Kaže da si previše mekan i da bi mi trebao više zapovijedati.” Pogledao sam je i osjetio kako mi krv vrije. “Ako ti se ne sviđa kako živimo, uvijek možeš otići kod svoje sestre!” viknuo sam, a ona je počela plakati.

Te suze su me uvijek lomile. Znao sam da joj nije lako – ni njoj ni meni. Ali nisam mogao više podnijeti taj osjećaj da sam joj samo bankomat i kuhar. Počeo sam izbjegavati dom; ostajao bih duže na poslu, pio kavu s kolegama poput Jasmina i Ivana, samo da ne moram slušati njezine prigovore.

Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao Sanju kako razgovara s našom susjedom Ankom iz trećeg kata. “Znaš li ti Anka koliko je teško kad ti muž ništa ne razumije? Samo šuti i radi!” Anka ju je tješila, ali čim me ugledala, promijenila je temu. Osjetio sam kako mi srce tone. Zar sam stvarno postao taj muž o kojem žene ogovaraju po stubištu?

Moji prijatelji su mi govorili: “Dario, moraš postaviti granice! Ne možeš joj stalno ugađati.” Ali kako postaviti granice kad si odrastao u kući gdje su te učili da žena mora biti zadovoljna? Moj otac Dragan nikada nije dizao glas na mamu. Sve bi riješili tiho, uz kavu i kolače.

Jedne noći nisam mogao spavati. Sanja je disala teško pored mene, a ja sam gledao u strop i razmišljao: Što ako sam pogriješio? Što ako nikada nisam trebao pustiti tu gladnu susjedu u svoj život? Ali onda bih se sjetio onih dana kad smo zajedno šetali Bundekom, kad bi mi pričala o svojim snovima – o maloj trgovini rukotvorina koju bi voljela otvoriti jednog dana.

Pokušao sam razgovarati s njom. “Sanja, moramo nešto promijeniti. Ne možemo ovako dalje.” Pogledala me s tugom u očima. “I ja to osjećam, Dario. Ali bojim se… Bojim se da ću opet ostati sama i gladna.” Tada sam shvatio – nije ona samo gladna hrane, ona je gladna sigurnosti, ljubavi, nečega što joj nitko prije mene nije dao.

Počeli smo zajedno raditi male promjene. Otišli smo kod bračnog savjetnika u Dom zdravlja na Savi. Počeli smo zajedno kuhati jednostavna jela, štedjeti svaki dinar i planirati budućnost bez velikih očekivanja. Bilo je dana kad bih poželio pobjeći glavom bez obzira, ali bilo je i trenutaka kad bih osjetio onu staru toplinu dok me gleda dok pijem kavu.

Ipak, često se pitam: Jesam li ja kriv što sam dopustio da me ljubav zaslijepi? Je li moguće voljeti nekoga tko te stalno podsjeća na tvoje granice? Ili smo svi mi pomalo gladni – ne samo hrane nego i pažnje, sigurnosti i topline?

Što vi mislite – gdje završava ljubav, a počinje navika ili potreba? Je li moguće ponovno pronaći sreću kad ti susjeda postane žena?