Kako sam odgojila kćer koja uvijek krivi druge: Majčina ispovijest iz srca Sarajeva

“Opet ti, mama! Da nije tebe, možda bih danas imala normalan život!” Lejlin glas odjekivao je kroz stan na Grbavici, dok su pahulje tiho padale iza prozora. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad sudopera punog neoprane suđe. Osjetila sam kako mi srce tone. Nije to bio prvi put da me optužuje za svoje neuspjehe, ali svaki put boljelo je kao prvi.

Lejla je imala dvadeset i četiri godine. Završila je fakultet, ali posao nije mogla zadržati duže od tri mjeseca. “Šef mi je idiot, kolege su ljubomorne, sistem je truo!” ponavljala bi svaki put kad bi došla kući s još jednom otkaznom pismom. Moj muž, Emir, samo bi slegnuo ramenima i povukao se u svoju sobu, izbjegavajući sukobe. “Pusti je, proći će je to,” govorio bi tiho, ali ja sam znala da neće.

Sjećam se kad je bila mala. Bila je vesela, znatiželjna djevojčica koja bi mi satima pričala o svojim snovima. Ali čim bi nešto pošlo po zlu – kad bi izgubila igračku ili dobila lošu ocjenu – uvijek bi našla nekog drugog krivca. “Nije fer! Učiteljica me ne voli!”, plakala bi, a ja bih je grlila i šaptala: “Sve će biti dobro, zlato moje.” Nisam tada shvatala da joj time možda činim medvjeđu uslugu.

Godine su prolazile, a Lejla je rasla u sjeni mog straha da ne bude povrijeđena. Kad bi se posvađala s prijateljicom, ja bih joj kupila novu igračku. Kad bi pala na biciklu, krivila bih loš asfalt. Kad nije upisala željeni fakultet iz prve, tješila sam je pričama o nepravdi u sistemu. Nisam znala drugačije. I sama sam odrasla u kući gdje su se problemi gurali pod tepih.

Jednog dana, dok smo sjedile za stolom, Lejla je bacila mobitel ispred mene. “Vidi ovo! Alma me izbacila iz grupe! Kaže da sam sebična! Možeš li vjerovati?” Pogledala sam poruke – Alma joj je napisala da stalno kasni i nikad ne preuzima odgovornost kad nešto pođe po zlu. “Ma pusti Almu,” rekla sam automatski. “Nije vrijedna tvog vremena.”

Ali te noći nisam mogla spavati. Počela sam se pitati – jesam li ja ta koja joj je uvijek tražila izgovore? Jesam li joj usadila ideju da svijet uvijek mora biti kriv za njene probleme?

Naša svakodnevica postajala je sve napetija. Emir i ja smo se sve češće svađali zbog Lejle. On bi govorio: “Pusti je da padne! Mora naučiti!” Ja bih plakala: “Ne mogu gledati kako pati!” Jedne večeri, dok smo sjedili u tišini uz TV, Emir je rekao: “Znaš li ti da si ti njoj uvijek bila štit? Nikad nisi dopustila da osjeti posljedice svojih odluka.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Počela sam analizirati svaki trenutak njenog odrastanja. Sjetila sam se kako sam išla u školu raspravljati s nastavnicima zbog njenih ocjena, kako sam zvala roditelje druge djece kad bi došlo do svađe na igralištu. Sve sam radila iz ljubavi, ali sada mi se činilo kao da sam joj oduzela priliku da odraste.

Jednog jutra, dok sam pravila kafu, Lejla je ušla u kuhinju s crvenim očima. “Mama, opet su me otpustili. Kažu da nisam timski igrač.” Sjela je za stol i počela plakati. Osjetila sam poriv da je zagrlim i kažem joj da nije njena krivica – ali ovaj put nisam to učinila.

“Lejla,” rekla sam tiho, “možda bi trebala razmisliti o tome što ti možeš promijeniti kod sebe? Možda nije uvijek svijet protiv tebe.” Pogledala me s nevjericom. “Znači i ti si protiv mene?”

“Nisam protiv tebe,” odgovorila sam drhteći. “Ali ne mogu više tražiti izgovore umjesto tebe.”

Nastupila je tišina. Lejla je ustala i zalupila vratima svoje sobe. Satima nije izlazila. Emir me zagrlio i rekao: “Napravila si prvi korak.” Ali ja sam osjećala samo bol i krivnju.

Dani su prolazili u napetoj tišini. Lejla me ignorirala, a ja sam pokušavala pronaći način da joj priđem bez da joj opet budem štit. Jedne večeri čula sam kako plače u svojoj sobi. Pokucala sam tiho na vrata.

“Lejla? Mogu li ući?”

Nije odgovorila, ali vrata su ostala otključana. Sjela sam kraj nje na krevet i šutjela neko vrijeme.

“Znaš,” počela sam oprezno, “i ja sam često krivila druge za svoje neuspjehe. Tako su me učili moji roditelji. Ali to nije pomoglo ni meni ni njima.” Pogledala me kroz suze.

“Ne znam kako da budem drugačija,” šapnula je.

“Možemo pokušati zajedno,” rekla sam i prvi put osjetila tračak nade.

Od tog dana počele smo razgovarati iskreno – o greškama, o strahovima, o tome kako preuzeti odgovornost za vlastite odluke. Bilo je teško; bilo je dana kad bi opet upirala prstom u svijet oko sebe. Ali polako, Lejla je počela mijenjati pogled na život.

Danas još uvijek nismo savršene. I dalje ima dana kad se posvađamo ili kad se povuče u sebe. Ali sada znam – najteže je priznati sebi gdje si pogriješio kao roditelj.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji ti koji djeci nesvjesno oduzimamo priliku da nauče biti odgovorni? Može li se ikada popraviti ono što smo godinama gradili na pogrešan način?