Koliko djece želim: Moja sestra, naša svađa i tišina koja je ostala
“Dosta više! Neću više slušati ni tebe, ni mamu, ni nikoga! Imat ću onoliko djece koliko ja hoću!” Ivana je viknula tako glasno da su čak i susjedi na stubištu zastali. Držala je u naručju malog Leona, a trogodišnja Lara joj se sakrila iza noge. Mama je stajala pored prozora, stisnutih usana, a ja sam pokušavala smiriti situaciju, ali riječi su mi zapinjale u grlu.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad je Ivana objavila da je opet trudna. Treće dijete, a muž joj radi u Njemačkoj i dolazi kući svaka dva-tri mjeseca. Živi s nama u malom stanu u Sarajevu, a ja sam se vratila iz Zagreba nakon što sam izgubila posao. Mama i ja smo pokušavale biti podrška, ali istovremeno smo bile zabrinute – kako će sve to izdržati? Kako će djeca odrastati bez oca, kako će ona sama sve stići? I, iskreno, kako ćemo svi zajedno preživjeti u ovom skučenom prostoru?
“Ivana, samo želimo da razmisliš… Nije lako odgajati troje djece sama. Znaš kakva je situacija…” pokušala sam tiho.
“Ne treba mi vaše razmišljanje! Vi ste uvijek protiv mene! Kad sam se udala za Amira, niste ga htjele. Kad sam rodila Laru, rekli ste da je prerano. Sad kad čekam treće dijete, opet vam ne valja!”
Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj odgovor doći iz dvorišta. Znam da joj nije lako – tata je umro prije dvije godine i od tada smo sve tri kao brod bez kapetana. Ivana je uvijek bila tvrdoglava, ali i osjetljiva. Ja sam starija sestra, uvijek sam bila “razumna”, ona koja popušta i smiruje situacije.
Ali ovaj put nisam znala što reći. S jedne strane, razumijem Ivanu – želi ljubav, želi veliku porodicu, možda pokušava popuniti prazninu koju je tata ostavio. S druge strane, vidim kako se muči – ne spava noćima, stalno je umorna, djeca su često bolesna, a novca nikad dovoljno.
“Ivana, znaš da te volimo… Samo želimo najbolje za tebe i djecu,” rekla sam tiho.
“Ako me volite, pustite me na miru! Neću više ni ručati s vama!” zalupila je vratima svoje sobe.
Nakon toga danima nismo razgovarale. Mama je plakala navečer u kuhinji dok je prala suđe. Ja sam pokušavala biti jaka, ali osjećala sam se bespomoćno. Gledala sam Laru kako crta po zidu i pitala se kakva će biti njena budućnost.
Jednog dana došla nam je u goste tetka Sanja iz Mostara. Sjela je za stol s nama i odmah počela: “Znate li vi koliko je teško danas odgajati djecu? Ja imam dvoje i jedva sastavljam kraj s krajem! Ivana mora shvatiti da nije vrijeme za još jedno dijete!”
Ivana ju je samo pogledala i rekla: “Nisam tražila tvoje mišljenje.”
Sanja se uvrijedila i otišla ranije nego što je planirala. Mama me pogledala s tugom: “Što smo mi pogriješile? Jesmo li previše pritiskale?”
Nisam znala odgovoriti. Sjećam se kad smo bile male – Ivana je uvijek željela biti mama. Dok su druge djevojčice sanjale o karijeri ili putovanjima, ona je pričala kako će imati puno djece i veliku kuću punu smijeha. Možda joj sada rušimo snove?
Ali stvarnost nije bajka. Amir šalje novac kad može, ali to nije dovoljno za sve račune, hranu i pelene. Ja još uvijek tražim posao, a mama ima malu penziju. Svi živimo na rubu živaca.
Jedne večeri dok sam spremala Laru na spavanje, pitala me: “Teta Ena, zašto mama plače?”
Nisam znala što reći. “Mama je samo malo umorna, dušo.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu – o našim svađama, o tome kako nas društvo gleda kad Ivana prođe ulicom s dvoje djece i trudničkim stomakom. Ljudi šapuću: “Gle ovu, nema ni za kruh a rađa djecu kao na traci.”
Sutradan sam skupila hrabrost i pokucala na Ivanina vrata.
“Ivana? Mogu li ući?”
Nije odgovorila odmah, ali nakon nekoliko sekundi otvorila je vrata.
Sjedile smo na krevetu u tišini dok nije progovorila: “Znaš li ti kako je meni? Svaki dan se borim sama sa sobom. Znam da nije lako… Ali ovo su moja djeca. To su moji izbori. Zar nemam pravo odlučiti o svom životu?”
Pogledala sam je i prvi put shvatila koliko je zapravo usamljena.
“Imaš pravo,” rekla sam tiho. “Ali imaš i nas. Samo… bojimo se za tebe.”
Zagrlile smo se i obje zaplakale.
Ali ništa nije bilo isto nakon toga. Porodica se podijelila – neki podržavaju Ivanu, drugi misle da je neodgovorna. Na porodičnim okupljanjima svi hodamo kao po jajima, izbjegavamo teme o djeci i budućnosti.
Ponekad se pitam – gdje prestaje briga a počinje miješanje u tuđi život? Jesmo li mi krive što smo pokušale pomoći ili ona što nas ne želi slušati?
Možda nema pravog odgovora.
Ponekad noću gledam Laru kako spava i pitam se: Je li ljubav dovoljna kad nemaš ništa drugo? I gdje povući granicu između brige i kontrole nad tuđim životom?