Ljeto izdaje: Kad povjerenje postane pitanje preživljavanja

“Zar stvarno misliš da sam glupa, Ivane?” riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Stajala sam na pragu naše dnevne sobe, držeći njegov mobitel u ruci, poruke otvorene pred očima. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je gorjela neka nepoznata vatra. Ivan je sjedio na kauču, pogled mu je bio spušten, a lice mu je bilo umorno, kao da je upravo izgubio bitku koju nije ni pokušao dobiti.

“Marija, molim te… nije onako kako misliš. Znaš da moram biti u kontaktu s Anom zbog djece. Ljeto je, djeca su htjela biti s oba roditelja…”

“Ali zašto si morao biti tamo cijelo ljeto? Zašto nisi mogao doći kući? Zašto si mi lagao gdje si bio?” Glas mi je pucao, a suze su mi klizile niz obraze. Osjećala sam se kao da stojim na rubu litice, a ispod mene samo praznina.

Ivan je šutio. U toj tišini čula sam samo vlastito disanje i otkucaje sata na zidu. Sjećam se da sam tada prvi put pomislila: možda ga više ne poznajem. Možda nikada nisam ni znala tko je zapravo čovjek kojeg sam voljela.

Sve je počelo početkom lipnja. Ivan mi je rekao da će provesti više vremena u Rijeci, gdje živi njegova bivša žena Ana s njihovom djecom, Tinom i Lanom. “Djeca su odrasla, ali još uvijek im trebam. Ana i ja smo dogovorili da ćemo zajedno provesti ljeto zbog njih, da im bude lakše…” Objašnjavao je to kao nešto sasvim normalno, gotovo plemenito. Nisam imala snage protiviti se. Uvjeravala sam sebe da sam paranoična, da sam ljubomorna bez razloga.

Ali kako su tjedni prolazili, Ivan se sve rjeđe javljao. Poruke su bile kratke, pozivi još kraći. Kad bih ga pitala kad će doći kući, uvijek bi imao neki izgovor: “Tina ima ispit iz matematike, Lana ide na natjecanje iz plivanja… Ana ne može sama sve stići.” Počela sam osjećati kako mi tlo izmiče pod nogama.

Moja prijateljica Jelena me pokušavala utješiti: “Ma pusti ga, Marija, znaš kakvi su muškarci. Sve bi oni htjeli držati pod kontrolom. Ali ti si mu žena, imaš pravo znati gdje je i s kim!”

Noću nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan i Ana na plaži s djecom, smiju se, dijele tajne poglede. Sjećanja na naše zajedničke dane pretvarala su se u bolne uspomene. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg braka: jesam li bila dovoljno dobra? Jesam li ga možda otjerala svojim strahovima?

Jednog dana odlučila sam otići u Rijeku bez najave. Srce mi je tuklo dok sam stajala pred njihovom zgradom. Vidjela sam ih kroz prozor: Ivan i Ana sjede za stolom, smiju se nečemu što je Lana rekla. Izgledali su kao obitelj iz reklame za sreću. Nisam imala snage pokucati na vrata.

Vratila sam se u Zagreb slomljena. Te noći sam mu poslala poruku: “Moramo razgovarati.” Kad se vratio nakon dva dana, napetost među nama mogla se rezati nožem.

“Marija, znaš koliko mi djeca znače. Ana i ja smo prošli kroz puno toga zajedno. Ali ti si moja žena sada!”

“Jesam li? Jer ja se osjećam kao uljez u vlastitom životu!” viknula sam.

Ivan je šutio. U njegovim očima nisam vidjela ni tugu ni kajanje – samo umor.

Sljedećih tjedana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Svaki njegov odlazak iz kuće bio je nova rana. Počela sam sumnjati u sve – u njega, u sebe, u smisao našeg braka.

Jedne večeri došla sam kući ranije s posla i zatekla ga kako razgovara s Anom na videopozivu. Smijali su se nekoj internoj šali koju nisam razumjela. Kad me ugledao, naglo je prekinuo poziv.

“Zar ti nije dosta? Zar ne vidiš koliko me boli?” prošaptala sam.

Ivan je slegnuo ramenima: “Ne mogu prekinuti kontakt s njom zbog djece. To bi bilo sebično od mene.” Njegove riječi su me pogodile kao šamar.

Počela sam odlaziti kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi koliko me strah napustiti ono što poznajem, čak i kad me to uništava. Moja majka mi je rekla: “Marija, bolje biti sama nego ponižena.” Ali srce ne sluša razum.

Jednog jutra pronašla sam poruku od Ane na Ivanovom mobitelu: “Hvala ti što si ovo ljeto bio uz nas. Djeca su presretna – a i ja.” Tada sam shvatila da više ne mogu živjeti u laži.

Suočila sam Ivana s porukom. “Ili ona ili ja,” rekla sam tiho.

Dugo me gledao bez riječi. “Ne mogu birati između vas dvije,” odgovorio je napokon.

Tog trenutka znala sam da je kraj.

Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Još uvijek učim kako voljeti sebe nakon svega što se dogodilo. Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nekome nakon izdaje? Gdje prestaje briga za djecu, a počinje izdaja partnera?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna kad povjerenje nestane?