Majčina ljubav ima granice: Priča o obitelji razapetoj između prošlosti i sadašnjosti
“Ne mogu više, mama! Zar ti je ona važnija od mene?” vikao sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile stisnute u šake. Stajao sam nasred dnevnog boravka, dok je moja majka, Jasna, sjedila na rubu starog kauča, pogleda uperenog u pod. Moja sadašnja supruga, Mirela, stajala je iza mene, šutjela je, ali osjećao sam kako joj tijelo podrhtava od nervoze.
Majka je duboko uzdahnula. “Nije stvar u tome, Damire. Znaš da bih ti uvijek pomogla. Ali ovo… ovo nije isto.”
Sve je počelo prije tri godine, kad sam se rastao od Lejle. Lejla i ja smo imali sina, Emira. Bio sam mlad, tvrdoglav i mislio sam da mogu sve sam. Kad su došle prve svađe oko novca, nisam bio spreman. Nisam plaćao alimentaciju redovno, uvijek sam imao neki izgovor – posao nije išao, stanarina je kasnila, auto se pokvario. Lejla je šutjela, trpjela, ali jednog dana jednostavno je otišla. Ostavila mi je poruku: “Ne mogu više čekati da odrasteš. Emir treba stabilnost.”
Nakon razvoda, majka je bila ta koja je pomagala Lejli. Donosila joj je hranu, pazila Emira kad Lejla radi duge smjene u bolnici. Čak joj je platila nekoliko računa kad su im isključili struju. Meni je to smetalo, ali nisam imao snage reći ništa – znao sam da sam kriv.
Godinu dana kasnije upoznao sam Mirelu. Bila je to ljubav na prvi pogled – smijali smo se istim glupostima, voljeli iste pjesme Halida Bešlića i sanjali o zajedničkom životu negdje na moru. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo. Mirela nije mogla naći posao u Sarajevu, a ja sam radio kao vozač dostave – plata mala, troškovi veliki. Kad su nas izbacili iz stana jer nismo mogli platiti najam, došao sam majci.
“Mama, možemo li Mirela i ja kod tebe dok ne stanemo na noge?” pitao sam tiho.
Majka me pogledala s tugom u očima. “Damire… znaš da volim Mirelu, ali ne mogu više nositi tuđe terete. Pomagala sam Lejli zbog Emira – on je moje unuče. Ali sad…”
Mirela se povukla u kuhinju i čula se kako tiho plače. Osjetio sam bijes prema majci, ali i prema sebi. Znao sam da joj nisam olakšao život – ni njoj ni Lejli.
Sljedećih tjedana pokušavao sam sve – tražio posao po cijelom gradu, molio prijatelje za pomoć. Mirela je postajala sve nervoznija; često smo se svađali zbog sitnica. “Tvoja majka nikad me nije prihvatila!” vikala bi kroz suze. “Zašto si joj uvijek važniji ti i tvoja bivša žena?”
Jedne večeri došao sam po Emira kod Lejle. Mali me zagrlio kao da me nije vidio sto godina. Lejla me pogledala ravno u oči: “Damire, znaš li da mama Jasna svaki tjedan dolazi i donosi nam voće? Znaš li da mi je platila popravak bojlera?”
Nisam znao što reći. Osjećao sam sram i bijes istovremeno.
“Zašto ne možeš biti kao ona?” pitala me tiho.
Te riječi su me proganjale danima. Počeo sam razmišljati o svemu što sam napravio – ili nisam napravio – za svoje dijete i žene koje su prošle kroz moj život.
Jedne noći Mirela je spakirala torbu. “Vraćam se roditeljima u Mostar dok ne odlučiš što želiš od života,” rekla je hladno.
Ostao sam sam u stanu koji nisam mogao platiti. Nazvao sam majku.
“Mama… pogriješio sam? Jesam li stvarno tako loš sin?”
S druge strane linije čuo sam samo tišinu.
Sljedećih dana pokušavao sam popraviti stvari – počeo sam redovno plaćati alimentaciju, tražio dodatne poslove, zvao Mirelu svaki dan. Majka mi je jednom došla u posjetu i donijela mi juhu.
“Damire,” rekla je tiho dok smo sjedili za stolom, “svi mi griješimo. Ali moraš naučiti preuzeti odgovornost za svoje odluke. Ne mogu te uvijek spašavati.”
Gledao sam kroz prozor na kišni Zagreb i pitao se: Jesam li ja žrtva okolnosti ili vlastitih odluka? Hoće li mi ikad oprostiti oni koje najviše volim?
Možda nisam jedini koji se osjeća izgubljeno između prošlosti i sadašnjosti. Što vi mislite – gdje završava roditeljska ljubav i počinje odgovornost odraslog čovjeka?