„Mama, zašto sve boli?” – Moja borba za kćerkin život i istinu koja je razbila našu obitelj
„Mama, zašto sve boli?” Lana je šaptala, stisnuta uz mene na podu naše kuhinje. Njene oči su bile mutne, a ruke hladne kao led. Srce mi je tuklo tako glasno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi. „Lana, dušo, pogledaj me! Lana!” vrištala sam, dok je njezino tijelo postajalo sve teže.
Sve se dogodilo u sekundi. Prije samo pola sata smijala se s bratom Ivanom dok su slagali puzzle. Sada je ležala u mojim rukama, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši. Suprug Dario dotrčao je iz dnevnog boravka, lice mu je bilo bijelo kao zid. „Što se dogodilo?!”
„Ne znam! Samo se srušila!”
Hitna pomoć stigla je za deset minuta, ali meni su to bile godine. Dok su je unosili u vozilo, Lana je otvorila oči i prošaptala: „Mama, nemoj me pustiti…”
U bolnici su nas smjestili u hladan hodnik. Liječnica, dr. Kovačević, prišla nam je s ozbiljnim izrazom lica. „Sumnjamo na trovanje. Moramo napraviti analize.”
„Trovanje?!” Dario je pogledao mene kao da sam ja kriva. „Kako je to moguće?”
„Ne znam”, prošaptala sam, ali u meni se počeo buditi strah koji nisam znala objasniti.
Satima smo sjedili u tišini. Ivan je plakao u mom krilu, a Dario je šetao gore-dolje po hodniku. U jednom trenutku zazvonio mu je mobitel. Pogledao je ekran i izašao van bez riječi.
Nisam imala snage pitati ga tko zove. U glavi su mi se vrtjela pitanja: Što ako Lana umre? Jesam li nešto propustila? Jesam li loša majka?
Nakon nekoliko sati došla je dr. Kovačević. „Lana je stabilno, ali još ne znamo uzrok. Moramo vas pitati – jeste li primijetili nešto neobično kod nje zadnjih dana?”
Sjetila sam se da je bila umorna, povremeno se žalila na bolove u trbuhu. Ali mislila sam da je to zbog škole ili možda zbog svađe s Ivanom.
„Ne… ništa posebno”, slagala sam, jer nisam htjela priznati ni sebi ni doktorici da možda nisam bila dovoljno pažljiva.
Dario se vratio u hodnik i sjeo pored mene. „Moramo razgovarati”, rekao je tiho.
„O čemu?”
Pogledao me ravno u oči. „O tvojoj sestri.”
Zaledila sam se. Moja sestra Marija nije dolazila kod nas godinama. Posvađale smo se zbog nasljedstva nakon smrti roditelja i od tada nismo razgovarale.
„Što ona ima s ovim?”
Dario je šutio nekoliko sekundi pa rekao: „Jučer sam vidio Mariju ispred škole kad sam išao po Lanu.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. „Zašto mi to nisi rekao?”
„Nisam htio dizati paniku… ali sad mislim da bi trebali reći doktorici.”
U tom trenutku došla je policija. Liječnici su ih pozvali jer su rezultati pokazali tragove otrova u Laninoj krvi – pesticida koji se koristi na selu.
Policajac me pitao: „Gospođo Ana, imate li neprijatelja? Je li netko mogao nauditi vašoj kćeri?”
Pogledala sam Darija, a on je samo kimnuo glavom.
„Moja sestra… nismo u dobrim odnosima”, priznala sam kroz suze.
Policija je otišla razgovarati s Marijom. Ja sam ostala sjediti na klupi, osjećajući se kao najgora osoba na svijetu. Kako sam mogla dopustiti da obiteljske svađe dođu do ovoga?
Sljedećih dana Lana se polako oporavljala, ali između mene i Darija rasla je tišina. Počeli smo jedno drugo optuživati za sve što se dogodilo – on mene za nepažnju, ja njega za tajnovitost.
Jedne večeri, dok smo sjedili uz Lanin krevet, Dario je iznenada rekao: „Znaš li ti uopće tko si? Znaš li što si napravila našoj obitelji?”
Pogledala sam ga kroz suze. „Što ti to znači?”
„Godinama si dopuštala da te prošlost vodi! Nikad nisi oprostila Mariji! A sad… sad nam dijete leži ovdje zbog vaše mržnje!”
Nisam imala snage odgovoriti. Zatvorila sam oči i pustila suze da teku.
Nakon tjedan dana policija nam je javila da Marija nije imala nikakve veze s trovanjem – pesticid kojim je Lana otrovana bio je na voću koje smo kupili na tržnici.
Osjetila sam olakšanje, ali i neopisivu sramotu. Sumnjala sam u vlastitu sestru zbog starih rana koje nikad nisu zacijelile.
Kad smo došli kući iz bolnice, Lana me zagrlila i šapnula: „Mama, volim te.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Darija kako spava na kauču i Ivana kako grli plišanog medu. Shvatila sam koliko nas prošlost može uništiti ako joj to dopustimo.
Sutradan sam nazvala Mariju prvi put nakon šest godina. Plakala je kad me čula.
„Ana… mislila sam da me nikad više nećeš nazvati.”
„I ja sam to mislila”, prošaptala sam.
Dugo smo razgovarale o svemu – o roditeljima, o Laninoj bolesti, o svemu što nas je razdvojilo.
Danas još uvijek liječim rane koje su ostale nakon svega što se dogodilo. Ali znam jedno – obitelj nije savršena i prošlost ne možemo promijeniti. Ali možemo birati hoćemo li dopustiti da nas uništi ili ćemo pokušati oprostiti.
Ponekad se pitam: Koliko nas prošlost određuje? I koliko smo spremni riskirati zbog ponosa prije nego što izgubimo ono najvažnije?