Moja kćerka više nije ista: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu doći, mama. Amir ne želi da idem.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila sama za stolom, gledajući praznu stolicu nasuprot mene. Rođendanska torta je bila netaknuta, svijeće su se polako gasile, a ja sam osjećala kako mi srce puca na hiljadu komadića. Nikada nisam mislila da će doći dan kada će moja Lejla, moja jedina kćerka, izabrati nekog drugog umjesto mene.
Lejla je uvijek bila moje sunce. Odrasle smo zajedno, jer sam je rodila mlada, a muž me ostavio ubrzo nakon njenog rođenja. Zajedno smo prošle sve – od rata u Sarajevu, preko izbjeglištva u Zagrebu, do povratka u naš mali stan na Grbavici. Nikada nismo imale puno, ali smo imale jedna drugu. Sjećam se kako smo zajedno kuhale grah na improviziranom šporetu, kako smo se smijale dok smo prale veš na ruke i kako mi je obećala da će uvijek biti uz mene.
Ali sve se promijenilo kad je upoznala Amira. Bio je tih, povučen, ali uvijek ljubazan prema meni. U početku sam bila sretna što je Lejla našla nekoga ko je voli. Ali ubrzo sam primijetila promjene. Počela je nositi duže suknje, prestala se šminkati i sve češće me odbijala kad bih je zvala na kafu. “Amir ne voli kad kasnim kući”, govorila bi tiho, spuštenih očiju.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, zazvonio je telefon.
“Mama, mogu li prespavati kod tebe večeras?” pitala je Lejla drhtavim glasom.
“Naravno, dušo! Šta se desilo?”
“Ništa… Samo… Amir je ljut jer sam zaboravila kupiti kruh. Ne želim ga nervirati.”
Te noći nije spavala. Sjela je na moj krevet i gledala u prazno. Pokušala sam razgovarati s njom, ali svaki put bi samo odmahivala glavom i tiho plakala. Sutradan ujutro vratila se kući kao da se ništa nije dogodilo.
Nakon toga, sve rjeđe smo se viđale. Kad bih joj poslala poruku, odgovarala bi kratko: “Zauzeta sam.” Kad bih nazvala, Amir bi se javio i rekao: “Lejla spava.” Počela sam osjećati kao da gubim dijete koje sam sama podizala.
Prijateljica Jasna mi je rekla: “Vesna, moraš razgovarati s njom! Ne smiješ dozvoliti da te tako udalji!”
Ali kako razgovarati s nekim ko te više ne prepoznaje? Kako doprijeti do kćerke koja više ne smije imati svoje mišljenje?
Na dan mog rođendana, pripremila sam sve njene omiljene kolače – baklavu, hurmašice i štrudlu od jabuka. Nadala sam se da će ipak doći, da će bar na trenutak biti ona stara Lejla. Ali umjesto nje, stigla je poruka:
“Mama, žao mi je. Amir ne želi da idem. Sretan rođendan. Volim te.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu. Kako može zabraniti mojoj kćerki da vidi vlastitu majku? Kako može tako kontrolirati svaki njen korak?
Nisam mogla izdržati pa sam otišla do njihove zgrade. Pozvonila sam na vrata i čekala. Otvorio mi je Amir.
“Dobar dan, Vesna. Lejla nije kod kuće.”
“Znam da je tu! Samo želim da je vidim!”
“Ne može sada razgovarati. Nije joj dobro.”
U tom trenutku začula sam tihi jecaj iz stana.
“Lejla! Dušo! Jesi li dobro?” viknula sam.
Ali vrata su mi zalupili pred nosom.
Vratila sam se kući slomljena. Dani su prolazili, a Lejla se nije javljala. Počela sam sumnjati – da li sam ja kriva? Jesam li previše očekivala od nje? Jesam li joj dala previše slobode pa sada ne zna kako se boriti za sebe?
Jedne subote Jasna me natjerala da izađem na pijacu. Dok smo birale povrće, prišla mi je starija žena iz komšiluka.
“Vesna, čula sam za Lejlu… Znaš li ti šta se dešava kod njih? Kažu da Amir ne pušta ni prijatelje ni rodbinu kod njih…”
Osjetila sam kako mi se stomak steže od straha i nemoći.
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam stare slike – Lejla u bijeloj haljinici na prvom danu škole, Lejla s osmijehom dok puše svjećice na torti… Gdje je nestala ta djevojka? Kako joj pomoći kad ne želi ili ne smije tražiti pomoć?
Odlučila sam pokušati još jednom. Poslala sam joj poruku: “Lejla, uvijek ću biti tu za tebe. Ako ti ikad zatrebam – samo reci.” Nije odgovorila.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam je ponovo vidjela – slučajno na ulici, s Amirkom za ruku i pogledom prikovanim za pod. Pokušala sam joj prići, ali Amir ju je povukao dalje.
Sada sjedim sama u stanu i pitam se: gdje sam pogriješila? Da li sam trebala biti stroža ili još nježnija? Da li će mi se ikada vratiti ona stara Lejla?
Možda nisam jedina majka koja gubi dijete zbog tuđe volje i tuđih pravila. Možda ima još nas koje šutimo i čekamo da nam se djeca vrate.
Ponekad se pitam: koliko ljubavi treba majci da preboli ovakvu bol? I koliko dugo treba čekati dok tvoje dijete ponovo ne pronađe svoj glas?