Moja kći više nije ona ista: Kad obitelj pukne zbog tuđeg utjecaja
“Ne mogu vjerovati da nisi došla na očev jubilej, Lana!” – glas mi je drhtao dok sam gledala u ekran mobitela, čekajući da mi odgovori. S druge strane tišina, pa samo kratko: “Mama, molim te, nemoj sad. Znaš da imam svoje razloge.”
Sjedila sam u kuhinji, ruke su mi se tresle dok sam stiskala šalicu kave. Vanjska svjetlost padala je na stol prepun kolača koje sam danima pripremala za taj dan. Sve je bilo spremno – osim nje. Lana, moja jedina kći, nije došla na proslavu 30 godina braka njenog oca i mene. Nije poslala ni poruku, ni cvijet, ni osmijeh. Samo hladno opravdanje preko telefona, i to tek kad sam je ja nazvala.
Muž, Zoran, sjedio je u dnevnoj sobi i gledao kroz prozor. Nije ništa rekao, ali vidjela sam kako mu se ramena tresu. Nikada ga nisam vidjela tako slomljenog. “Možda smo mi krivi,” prošaptao je kasnije te večeri, kad su svi gosti otišli, a kuća ostala prazna i tiha kao grobnica.
“Nismo mi krivi!” povikala sam, ali ni sama nisam vjerovala u to što govorim. “Sve se promijenilo otkad se udala za Damira. On ju je odvojio od nas. Sjećaš se kako je nekad bila? Uvijek nasmijana, uvijek tu kad treba pomoći… Sad kao da joj više ništa nije važno osim njega i njegovih roditelja!”
Zoran je samo slegnuo ramenima i otišao u sobu. Ostala sam sama s mislima koje su me gušile. Sjećanja su navirala – Lana kao djevojčica, Lana na maturalnoj večeri, Lana koja mi šapće tajne dok peremo suđe… Gdje je nestala ta bliskost?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njom. Slala sam joj poruke: “Lana, molim te, dođi na kavu. Nedostaješ mi.” Odgovorila bi kratko: “Ne mogu sad.” Ili uopće ne bi odgovorila.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do njezinog stana na Ilidži. Damir mi je otvorio vrata. Pogledao me s visine, hladno i odmjereno: “Lana nije kod kuće.”
“Znam da je tu,” rekla sam tiho. “Samo želim razgovarati s njom.”
Damir je uzdahnuo i pustio me unutra. Lana je sjedila za stolom, blijeda i umorna. Pogledala me kao stranca.
“Zašto si došla?” upitala je.
“Zato što te volim! Zato što ne razumijem što se događa!” glas mi je pucao.
Damir je stajao iza nje kao sjenka. “Lana ima svoj život sada. Trebate to poštovati,” rekao je mirno.
“Poštovati? Zar poštovanje znači da zaboraviš roditelje? Da ne dođeš ocu na jubilej? Da ne nazoveš ni kad znaš da smo bolesni?”
Lana je spustila pogled. “Mama… nije tako jednostavno. Damir i ja imamo puno obaveza… Njegova mama je bolesna…”
“A mi? Zar mi više nismo tvoja obitelj?”
Damir me prekinuo: “Gospođo Jasna, Lana ima pravo birati kome će posvetiti svoje vrijeme. Vi ste odrasli ljudi, možete se brinuti za sebe.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Pogledala sam Lanu – oči su joj bile pune suza, ali nije rekla ništa.
Izašla sam iz stana kao utvara. Na ulici sam plakala kao dijete.
Dani su prolazili u tišini i boli. Zoran se povukao u sebe, a ja sam svaku večer gledala Lanu na starim fotografijama i pitala se gdje smo pogriješili.
Jednog dana nazvala me susjeda Vesna: “Jasna, jesi li čula? Damir je opet vikao na Lanu pred zgradom. Kažu da joj ne dopušta da dolazi k vama…”
Srce mi se steglo od straha i nemoći. Nisam znala što da radim – prijaviti ga? Razgovarati s Lanom? Ili jednostavno pustiti?
Pokušala sam još jednom – poslala sam joj poruku: “Lana, ako ti treba pomoć, uvijek ću biti tu za tebe. Volim te bez obzira na sve.” Nije odgovorila.
Zoran je šutio danima, a onda jedne večeri rekao: “Možda moramo pustiti da sama shvati što joj je važno. Ne možemo joj birati život.” Ali kako pustiti dijete koje pati?
Prošlo je nekoliko mjeseci bez ikakvog kontakta. Božić smo proveli sami prvi put u životu. Na stolu dva tanjura, dvije svijeće – treća prazna stolica zjapila je kao rana.
Na Staru godinu zazvonio je mobitel. Bila je to Lana.
“Mama… mogu li doći? Samo na kratko…”
Glas joj je bio slomljen, tih kao šapat.
“Naravno da možeš! Uvijek možeš!”
Došla je kasno navečer, sama, bez Damira. Sjela je za stol i počela plakati.
“Mama… ne znam više tko sam. Osjećam se izgubljeno. Damir… stalno mi govori da ste vi krivi za sve moje probleme… Da vas moram zaboraviti ako želim biti sretna… Ali ja vas volim! Ne mogu vas izbaciti iz srca!”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
“Lana, nitko nema pravo tražiti od tebe da biraš između ljubavi prema mužu i ljubavi prema roditeljima. Prava obitelj ne traži žrtve – ona daje podršku i razumijevanje.”
Te noći ostala je kod nas. Prvi put nakon dugo vremena zaspala sam mirno.
Ali znam da borba nije gotova. Damir će sigurno pokušati vratiti kontrolu nad njom. Bojim se za svoju kćer, ali sada barem znam da još postoji nada.
Pitam se – koliko nas ima koji šutimo dok gledamo kako nam djeca odlaze pod tuđim utjecajem? Jesmo li nemoćni ili samo previše ponosni da priznamo bol? Što biste vi učinili na mom mjestu?