Moja šogorica traži moje stan, a mama me tjera da joj ga dam: Jesam li stvarno dužna žrtvovati svoju sreću?
“Znaš, Mirela, ti si uvijek imala više sreće od nas. Nije li vrijeme da to podijeliš s onima koji nisu imali tvoje mogućnosti?” Glas moje majke odzvanjao je kroz kuhinju, dok je miješala kavu i gledala me ispod obrva. Sjedila sam za stolom, ruku stisnutih u šaku, pokušavajući ostati mirna. U drugoj sobi čula sam šapat svoje šogorice Ivane, koja je razgovarala s bratom, mojim mužem Damirom. Zrak je bio gust od neizrečenih riječi i starih zamjerki.
“Mama, nije stvar u sreći. Radila sam dan i noć za taj stan. Nitko mi nije ništa poklonio,” pokušala sam objasniti, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Ti si uvijek bila tvrdoglava. Znaš da Ivana i Marko nemaju gdje. Zar ti nije žao gledati ih kako se muče?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Otkad sam se vratila iz Zagreba u rodni Osijek, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Moj uspjeh bio je izvor ponosa, ali i zavisti. Dok su drugi ostali u malom mjestu kraj Drave, ja sam završila fakultet, dobila posao u banci i kupila stan. Sad kad su se Marko i Ivana vratili iz Njemačke bez ušteđevine, svi su gledali u mene kao rješenje.
Damir je ušao u kuhinju i pogledao me s nesigurnim osmijehom. “Možda bismo mogli naći kompromis? Možda da im iznajmiš stan na neko vrijeme?”
Ivana je odmah ušla za njim, lice joj je bilo crveno od suza. “Mirela, znaš da nemamo kud. Mama kaže da ti to ništa ne znači. Ti imaš sve! Samo tražim malo sigurnosti za svoju djecu. Zar ti je teško pomoći vlastitoj obitelji?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Sjećanja su navirala – kako su mi se smijali kad sam učila do kasno u noć, kako su govorili da sam umišljena jer želim više od života na selu. Sad kad sam to postigla, očekuju da sve dam bez riječi.
“Ivana, nije stvar u tome da ne želim pomoći. Ali to je moj dom. Moj jedini dom!”
Majka je lupila šalicom o stol. “Sram te bilo! Zar smo te tako odgojili? Da okrećeš leđa svojoj krvi? Kad si bila mala, svi smo radili za tebe! Sad kad trebaš uzvratiti, praviš se važna!”
Damir je šutio, gledao u pod. Zaboljelo me što ni on nije na mojoj strani. Osjećala sam se izdano.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor na puste ulice Osijeka i pitala se – jesam li stvarno sebična? Je li moj uspjeh prokletstvo? Sjetila sam se djetinjstva: kako sam skupljala knjige iz antikvarijata, sanjala o putovanjima i boljem životu. Sve što sam postigla bilo je rezultat truda, a ne sreće.
Sljedećih dana pritisak je rastao. Majka je zvala svaki dan, Ivana mi je slala poruke pune prijekora: “Djeca mi spavaju na podu! Ti uživaš dok mi patimo!” Čak su i susjedi počeli šaptati: “Mirela se uzdigla iznad nas… Zaboravila je odakle je potekla.”
Jednog popodneva došla sam kući i zatekla Ivanu kako sjedi na mom kauču s ključem u ruci.
“Što radiš ovdje?” upitala sam oštro.
“Mama mi je dala ključ. Samo sam htjela vidjeti kako izgleda život kad imaš sve…” Pogledala me s prezirom.
“Ivana, ovo nije pošteno! Ako ti treba pomoć, reci otvoreno – ali nemoj me ucjenjivati!”
“Ti si uvijek bila posebna! Uvijek si mislila da si bolja od nas! Sad kad možeš pomoći, okrećeš glavu!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne okrećem glavu! Samo želim da me poštujete! Da shvatite koliko mi znači ono što sam sama stvorila!”
Te večeri nazvala sam prijateljicu Lejlu iz Sarajeva.
“Lejla, osjećam se kao stranac među svojima. Zar stvarno moram žrtvovati sve što imam da bih dokazala da ih volim?”
Lejla je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Mirela, tvoja vrijednost nije u tome koliko daješ drugima nego koliko cijeniš sebe. Ako sada popustiš, nikad neće stati s traženjem.”
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i pozvala obitelj na razgovor.
“Neću vam dati stan na poklon,” rekla sam mirno ali odlučno. “Mogu vam pomoći na druge načine – mogu vam pomoći pronaći stan za najam ili vam posuditi novac za polog. Ali ovo je moj dom i neću ga dati nikome.”
Majka je plakala, Ivana je vrištala da sam sebična, Damir je šutio. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Danas živim s osjećajem krivnje ali i ponosa što sam postavila granicu. I dalje pomažem obitelji koliko mogu, ali više ne dopuštam da me ucjenjuju ljubavlju.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam žrtvovala sebe za tuđe snove? Ili je vrijeme da žene poput mene prestanu biti žrtve tuđih očekivanja?
Što vi mislite – gdje završava obiteljska ljubav a počinje iskorištavanje?