Mužev Privremeni Odlazak Majci: Proljetno Čišćenje Koje Je Promijenilo Sve
“Ne možeš baciti tu kutiju! Tamo su mi stvari iz srednje škole!” Edinov glas odjeknuo je kroz garažu, a ja sam već osjećala kako mi srce lupa u grlu. Stajala sam s prašnjavom kutijom u rukama, pokušavajući ne zaplakati. Sunce je probijalo kroz prozorčić, osvjetljavajući haos: stare gume, razbijeni bicikl, hrpa novina iz 2003. godine i desetine kutija s nepoznatim sadržajem.
“Edine, molim te, ovo je već previše. Ne možemo više ni auto parkirati!” pokušala sam smireno, ali glas mi je drhtao. On je stajao ispred mene, ruku prekriženih na prsima, tvrdog pogleda. “Sve ti ovo nešto znači? I one stare račune iz Konzuma? I pokvareni toster?”
“Ne razumiješ ti to, Amra! Sve ima svoju priču. Ne možeš samo tako bacati moj život!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nije ovo prvi put da se svađamo zbog njegovog skupljanja stvari, ali nikad nije bilo ovako napeto. Proljetno čišćenje trebalo je biti zajednički projekt, prilika da se riješimo viška i udahnemo novi život našem domu. Umjesto toga, pretvorilo se u bojno polje.
Sjedila sam na stepenicama i gledala ga kako nervozno premeće po kutijama, kao da ga boli svaki moj dodir njegovih “blaga”. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošla slika njegove majke, gospođe Mirele, kako ga još uvijek zove “moje dijete” i šalje mu pite svaki vikend. Uvijek sam osjećala da između njih postoji neka nevidljiva nit koju ja nikad neću moći presjeći.
“Ako ti je toliko stalo do tih stvari, možda bi trebao živjeti s njima!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Edin me pogledao kao da sam ga ošamarila. “Možda i hoću! Možda je kod mame bolje nego ovdje gdje me niko ne razumije!”
Nastupila je tišina. Čula sam samo svoje disanje i udaljeni lavež susjedovog psa. Edin je pokupio jaknu i bez riječi izašao iz garaže. Vrata su zalupila tako jako da su se stare novine s police rasule po podu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu: o našem braku, o kompromisima koje sam pravila, o tome kako sam uvijek pokušavala razumjeti njegove slabosti. Sjetila sam se početaka, kad smo zajedno uređivali stan u Sarajevu, kad smo sanjali o velikoj porodici i vrtu punom cvijeća. Sada smo imali samo garažu punu smeća i zid šutnje između nas.
Sljedećeg jutra, Edin nije bio tu. Na stolu je ostavio poruku: “Otišao sam kod mame. Treba mi malo prostora.”
Osjećala sam se izdano i usamljeno. Nazvala sam svoju sestru Lejlu i ispričala joj sve.
“Amra, znaš da Edin ima problem s tim stvarima još od djetinjstva. Sjećaš se kad ti je pričao kako mu je otac bacao igračke? Možda ga to još uvijek boli…”
Sjetila sam se tog razgovora. Edinov otac bio je strog čovjek, uvijek je govorio da nema mjesta za gluposti u kući. Možda je Edinovo gomilanje zapravo pokušaj da sačuva ono što mu je nekad bilo oduzeto.
Dani su prolazili sporo. Nisam imala snage ni volje za išta. Garaža je ostala netaknuta, kao spomenik našoj svađi. Svaki put kad bih prošla pored nje, osjećala bih knedlu u grlu.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to gospođa Mirela.
“Amra, sine, Edin je kod mene već tri dana. Ne izlazi iz sobe. Zabrinuta sam… Možda bi trebala doći?”
Nisam znala šta da radim. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom braku, ali znala sam da moram pokušati nešto popraviti.
Došla sam kod Mirele s kolačem u ruci, kao da će slatkoća izgladiti gorčinu među nama. Mirela me dočekala zagrljajem.
“On tebe voli, znaš to? Samo… teško mu je pustiti prošlost. Ja sam možda kriva što ga nisam naučila da ponekad treba pustiti stvari…”
Popela sam se do Edinove sobe. Sjedeći na krevetu, izgledao je kao dječak koji se izgubio.
“Edine… možemo li razgovarati?”
Pogledao me kroz suze koje nije pokušavao sakriti.
“Bojim se da ću izgubiti sve što volim ako pustim te stvari… A najviše se bojim da ću izgubiti tebe.”
Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku.
“Nećeš me izgubiti zbog kutije starih papira. Ali ako nastavimo ovako, mogli bismo izgubiti jedno drugo zbog tišine i nerazumijevanja. Hajde da zajedno odlučimo šta nam zaista treba u životu – i u garaži i u srcu.”
Dugo smo razgovarali te večeri. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da smo na istoj strani.
Vratili smo se kući zajedno. Garaža nas je čekala – još uvijek puna svega i svačega – ali ovaj put smo joj prišli kao tim.
Nekad se pitam: koliko toga moramo pustiti iz prošlosti da bismo napravili mjesta za sreću? I gdje povući granicu između uspomena i tereta koji nas guši?