Naš sin ne dolazi više: Kad ljubav prema djetetu zaboli više od samoće
“Opet neće doći, zar ne?” upitao je moj muž Ivan dok je gasio svjetlo u hodniku. Pogledala sam ga, srce mi se stisnulo, ali nisam imala snage ni za suzu. “Neće. Ana kaže da imaju previše obaveza. Kaže da je bolje da se odmore kod kuće.” Glas mi je bio tih, gotovo nečujan.
Sjedila sam za stolom, gledala u dvije šalice kave koje sam pripremila za svaki slučaj, kao da će se Luka ipak pojaviti na vratima. Naša kuća u predgrađu Zagreba bila je tiha, previše tiha otkako je Luka otišao. Sjećam se dana kad je prvi put doveo Anu – bila je hladna, odmjerena, s onim pogledom koji kao da procjenjuje svaki detalj. “Lijepa vam je kuća,” rekla je tada, ali nisam joj povjerovala. Nikad nije voljela naš dom, uvijek je pronalazila zamjerke: previše starinski namještaj, premalo svjetla, previše uspomena na prošlost.
“Možda smo mi krivi,” šapnuo je Ivan. “Možda smo previše očekivali od njega.”
“Nismo ništa tražili osim malo vremena,” odgovorila sam. “Samo da dođe, da sjedne s nama, da popričamo kao nekad.”
Sjećanja su navirala – Luka kao dječak, njegove prve korake, smijeh u dvorištu dok ga Ivan uči voziti bicikl. Sve to sada izgleda kao tuđi život. Otkako se oženio Anom, sve se promijenilo. Prvo su dolazili svake druge nedjelje, pa jednom mjesečno, a sada… sada ni ne zovu.
Prijateljica Jasna me jednom pitala: “Zašto ne popričaš s Lukom? Možda mu Ana puni glavu?”
“Ne želim ga stavljati između nas,” odgovorila sam tada. “On je moj sin, ali ona mu je sada obitelj.”
Ali istina je bila bolna – Ana nije voljela našu bliskost. Jednom sam slučajno čula kako mu govori: “Tvoja mama uvijek nešto očekuje od nas. Ako uzmeš slobodan dan, trebaš ga provesti sa mnom i djecom, a ne kod njih.” Luka je šutio. Nikad nije imao snage suprotstaviti joj se.
Prošle zime sam pokušala – nazvala sam ga i pitala kad će doći. “Mama, znaš da imamo puno posla… Ana ne voli putovati po ovom vremenu… Možda na proljeće.” Osjetila sam kako mi glas drhti: “Luka, samo želim vidjeti unuke. Nije važno ni ako ne ostanete dugo.” Tišina s druge strane linije bila je gora od bilo kakve svađe.
Ivan je pokušavao biti jak zbog mene. “Pusti ih,” govorio bi. “Mladi su, imaju svoje živote.” Ali znam da ga boli jednako kao i mene. Vidim to po načinu na koji gleda Luku na starim fotografijama, po tome kako svaki put kad zazvoni telefon nada se da će to biti on.
Jednog dana odlučila sam otići do njih u Rijeku bez najave. Kupila sam poklone za unuke, ispekla Luki omiljenu pitu od jabuka. Kad sam stigla pred vrata njihovog stana, Ana mi je otvorila – iznenađena i nimalo oduševljena.
“Marija… niste najavili dolazak,” rekla je hladno.
“Znam, ali… poželjela sam vas vidjeti. Donijela sam nešto za djecu i Luku.”
Pogledala me preko ramena: “Luka nije doma, otišao je s prijateljima na nogomet. Djeca su kod moje mame. Možda drugi put?”
Stajala sam tamo s pitom u rukama, osjećala se kao uljez u životu vlastitog sina. “Možda drugi put,” ponovila sam tiho i otišla niz stepenice.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan me zagrlio: “Nisi ti kriva. Neki ljudi jednostavno ne žele dijeliti.” Ali ja sam znala – izgubila sam sina i nisam znala kako ga vratiti.
Prolazili su mjeseci. Povremeno bih dobila poruku – čestitka za rođendan ili Božić, ništa više. Unuci su rasli bez nas; slike koje bih vidjela na Facebooku bile su jedini prozor u njihov svijet.
Jednog dana Jasna me pozvala na kavu: “Marija, moraš nešto poduzeti! Ne možeš samo čekati!”
“Što da radim? Da molim vlastito dijete za malo pažnje? Da se ponižavam pred Anom?”
“Ne radi se o ponosu,” rekla je nježno. “Radi se o ljubavi. Ako ti ne pokažeš koliko ti je stalo, tko će?”
Te riječi su me pogodile. Sljedeći put kad me Luka nazvao (nakon gotovo pola godine), skupila sam hrabrost:
“Luka, sine… Znam da imaš svoju obitelj i da si zauzet. Ali ja i tata te volimo i nedostaješ nam. Ne želimo ništa osim malo tvog vremena. Ako ti Ana smeta što dolaziš kod nas – reci mi iskreno. Neću se ljutiti. Samo želim znati gdje smo pogriješili.”
S druge strane čula sam uzdah.
“Mama… nije stvar u vama… Ana misli da uvijek nešto očekujete od nas… Da kad dođemo, uvijek pričate o tome kako vam fali ovo ili ono… Ona želi mir kad smo zajedno…”
“A što ti želiš, Luka?” upitala sam kroz suze.
Dugo je šutio.
“Ne znam više… Samo želim da svi budu sretni…”
Taj razgovor me slomio i oslobodio istovremeno. Shvatila sam da više ne mogu boriti tu bitku umjesto njega.
Danas sjedim sama za stolom s dvije šalice kave i pitam se: Je li ljubav prema djetetu dovoljna da premosti zidove koje drugi podignu? I koliko dugo roditelj treba čekati prije nego što prizna poraz?