Ne radi to zbog sina – priča Lejle iz Sarajeva
“Ne radi to zbog sina!” – povikala sam, a moj glas je odjeknuo kroz stan kao da sam razbila staklo. Emir je stajao nasuprot mene, s rukama u džepovima, pogledom prikovanim za pod. Njegov sin, mali Tarik, sjedio je na kauču i gledao crtiće, kao da je svijet oko njega potpuno nevažan. Ali ja sam znala da nije gluh. Djeca nikad nisu glupa, samo šute kad odrasli viču.
Moje ime je Lejla. Imam trideset i četiri godine i živim u Sarajevu, u stanu koji više ne osjećam kao svoj. Kad sam upoznala Emira, mislila sam da sam napokon pronašla nekoga tko će me voljeti onako kako sam oduvijek željela. On je bio tih, pažljiv, s osmijehom koji je obećavao sigurnost. Ali uz njega je uvijek dolazio Tarik, dijete iz njegovog prvog braka. “On je moj svijet”, govorio bi Emir dok bi gledao sina kako slaže Lego kockice.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo novo i uzbudljivo. Pravila sam palačinke za doručak, vodila Tarika u park, trudila se biti najbolja verzija sebe. Ali svaki put kad bi Tarik nazvao svoju majku Ajlu i pričao joj o danu provedenom sa mnom, osjećala sam se kao uljez. Ajla je bila prisutna u svakom razgovoru, svakom crtežu koji bi Tarik donio iz škole – uvijek bi na jednom uglu nacrtao nju, mene nikad.
Jedne večeri, dok smo Emir i ja sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, skupila sam hrabrost da ga pitam: “Misliš li da ću mu ikad biti više od osobe koja mu pravi sendviče?”
Emir je dugo šutio. “Lejla, on te voli na svoj način. Treba vremena.”
“A koliko vremena? Godinu? Pet? Cijeli život?”
Nisam mu rekla da me boli svaki put kad Tarik zatraži da ga vodi njegova mama na trening nogometa, a ne ja. Da me boli kad Emir zaboravi na naše dogovore jer Ajla nazove i kaže da Tarik ima temperaturu pa mora otići do nje. Da me boli što se osjećam kao gost u vlastitom domu.
Moji roditelji su me uvijek učili da budem dobra, poslušna. “Ne pravi probleme, Lejla. Ljubav se zaslužuje trudom.” Tako sam i živjela – pokušavala biti najbolja kćerka, najbolja učenica, najbolja partnerica. Ali sada sam shvatila da se trudim oko ljudi koji me ne vide.
Jednog petka navečer, dok smo svi sjedili za stolom, Tarik je iznenada rekao: “Mama kaže da nisi ti kriva što tata više nije s njom.” Zastala sam s viljuškom u zraku. Emir je podigao pogled prema meni, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu.
“Tarik…”, počela sam tiho.
“Mama kaže da si ti dobra osoba”, nastavio je dječak nevino. “Ali ona kaže da tata nikad neće voljeti nikog kao nju.”
U tom trenutku mi je sve postalo jasno. Nisam se borila protiv djeteta, ni protiv Emira – borila sam se protiv sjene žene koju nikad nisam upoznala, ali koja je bila prisutna u svakom kutku našeg života.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Emira kako spava pored mene i pitala se voli li on mene ili samo želi nekoga tko će mu pomoći s djetetom. Ujutro sam otišla kod svoje prijateljice Sanje na kafu.
“Lejla, moraš postaviti granice”, rekla mi je Sanja dok smo sjedile u njenoj kuhinji punoj mirisa kafe i svježih kiflica. “Ne možeš stalno biti druga najbolja verzija sebe samo zato što se bojiš da ćeš biti ostavljena.”
“Ali šta ako ga izgubim? Šta ako izgubim njih oboje?”
Sanja me pogledala ravno u oči: “A šta ako izgubiš samu sebe?”
Vratila sam se kući s glavom punom misli. Emir me dočekao s osmijehom i poljupcem u čelo, ali ja sam osjetila zid između nas.
Narednih dana pokušavala sam razgovarati s Tarikom više nego prije. Pitala ga šta voli jesti, šta ga plaši, šta ga raduje. Jednom prilikom mi je rekao: “Volim kad si ti tu jer onda tata nije tužan.” Te riječi su mi slomile srce i dale nadu istovremeno.
Ali Ajla je uvijek bila tu – telefonski pozivi kasno navečer, poruke koje su stizale Emiru dok smo gledali film. Jedne večeri nisam izdržala.
“Emire, dokle će ovo trajati? Dokle ću biti druga žena u tvom životu?”
On je uzdahnuo: “Lejla, znaš koliko mi značiš… Ali Tarik je dijete. Ajla je njegova majka. Ne mogu ih isključiti iz svog života.”
“Ne tražim to! Samo želim znati gdje sam ja u toj priči!”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo kakve svađe.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo prvi put otvoreno razgovarali o svemu. Naučila sam da ne mogu natjerati nekoga da me voli više nego što može. Naučila sam da ne mogu biti Ajla, niti trebam biti. Naučila sam da ljubav nije uvijek dovoljna ako nema poštovanja i granica.
Danas sjedim na istom balkonu gdje smo Emir i ja nekad sanjali o zajedničkoj budućnosti. Tarik je kod svoje mame ovaj vikend. Emir sjedi pored mene i šuti. Između nas su riječi koje nismo izgovorili i osjećaji koje nismo priznali.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga tko nikada nije prestao biti stranac? Ili smo svi mi samo prolaznici u tuđim pričama, tražeći mjesto gdje ćemo napokon pripadati?