Ne želim da mi zet opet uđe u kuću – Ispovijest jedne majke o granicama ljubavi
“Ne, Ivana, ne mogu više!” – glas mi je zadrhtao dok sam gledala svoju kćerku kako stoji na pragu s uplakanim očima i Lejlom u naručju. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce puca na pola. “Mama, nemamo gdje drugo. Adnan je izgubio posao, stanodavac nas izbacuje… Molim te, samo dok ne nađemo nešto novo.”
Zastala sam, boreći se sa sobom. Volim svoju kćerku više od svega, a Lejla mi je sunce života. Ali Adnan… On je druga priča. Od dana kad su se vjenčali, osjećala sam da nešto nije u redu. Njegova lijenost, stalne laži, sitne prevare – sve sam to gutala zbog Ivane. Ali prošli put kad su živjeli kod mene, moj dom se pretvorio u bojno polje. Adnan je vikao na Ivanu zbog svake sitnice, ostavljao nered za sobom i ponašao se kao da mu sve pripada. Nisam spavala noćima.
“Ivana, znaš da ste ti i Lejla uvijek dobrodošle. Ali Adnan… Ne mogu više s njim pod istim krovom. Ne želim da mi kuća opet postane poprište svađa i stresa.”
Ivana je spustila pogled. “Znači, biram između muža i tebe?”
“Ne tražim da biraš. Samo… moram misliti i na sebe. Prošlog puta sam završila kod doktora zbog pritiska. Znaš koliko me to koštalo zdravlja.”
Tišina je bila teža od oluje vani. Lejla je počela plakati, a Ivana ju je nježno privila uz sebe.
“Mama, on se promijenio… Obećava da će naći posao, da će pomoći u kući…”
“Ivana, koliko puta si to već čula? Koliko puta si plakala na mom ramenu zbog njega?”
Suze su joj klizile niz lice. “Ne mogu ga ostaviti na ulici. On je otac mog djeteta.”
Sjetila sam se svih onih noći kad sam slušala njihovu svađu kroz zidove, kad sam tješila Lejlu dok je plakala jer su joj roditelji vikali jedno na drugo. Sjetila sam se kako sam čistila za Adnanom, kako sam mu kuhala jer on “nije znao” ni jaje ispeći, kako sam gledala kako Ivana vene pred mojim očima.
“Ivana, ja te volim najviše na svijetu. Ali ne mogu više žrtvovati svoj mir zbog njega. Ako hoćeš, ti i Lejla možete ostati koliko god treba. Ali Adnan… neka pronađe rješenje za sebe.”
Vidjela sam kako joj se lice mijenja – od tuge do ljutnje, pa do očaja.
“Znači, ti bi da razdvojiš moju porodicu?”
“Ne želim to, ali ne mogu više biti žrtva njegovih problema. Zaslužujem malo mira u svojim godinama.”
Sutradan je došao Adnan po njih. Pogledao me ispod oka, onako s visine, kao da sam ja kriva što je izgubio posao i što ga niko ne želi pod svojim krovom.
“Hvala ti što si nas opet odbacila,” rekao je kroz zube.
“Adnane, ja nisam tvoj neprijatelj. Samo želim da moja kuća bude dom, a ne bojno polje.”
Ivana me nije ni pogledala kad su odlazili. Lejla mi je mahnula kroz prozor auta, a meni su suze navrle same od sebe.
Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha da je Ivana opet u nevolji. Pitala sam se jesam li pogriješila – jesam li trebala progutati ponos i opet ih sve primiti? Ili sam napokon postavila granicu koju sam godinama izbjegavala?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja.
“Jesi li dobro? Čujem da si im rekla ne.”
“Nisam dobro… Srce mi se cijepa. Ali nisam više mogla izdržati.”
“Znaš šta? Nisi ti kriva što on ne može biti muž ni otac kakav treba biti. Ti si majka – ali nisi dužna biti žrtva.”
Te riječi su me malo umirile, ali bol nije nestajala.
Nekoliko dana kasnije Ivana mi je poslala poruku: “Mama, žao mi je što sam bila gruba. Znam da si uvijek bila uz mene. Samo… teško mi je sve ovo.”
Odgovorila sam: “Uvijek ću biti tu za tebe i Lejlu. Kad god poželiš doći – vrata su ti otvorena.”
Ali znam da će ova rana ostati još dugo otvorena.
Ponekad sjedim sama u tišini i pitam se: Jesam li loša majka što sam izabrala svoj mir? Ili sam napokon postavila granicu koju svaka žena treba imati? Šta biste vi uradili na mom mjestu?