Neplanirani posjet u deset ujutro: Istina iza zatvorenih vrata
„Zašto je zaključano?“, šapnula sam sebi dok sam stajala pred vratima stana svog sina Ivana. Ključ mi je još uvijek bio u džepu, onaj rezervni koji mi je dao kad su se uselili prije tri godine. Nikad ga nisam koristila bez najave, ali danas… danas me nešto tjeralo. Možda onaj osjećaj u želucu, ona tišina u Ivanovom glasu sinoć kad sam ga pitala kako su. „Sve je dobro, mama“, rekao je, ali ja sam čula nešto drugo.
Okrenula sam ključ i tiho ušla. Stan je bio ispunjen polumrakom, zrak ustajao, a tišina gotovo neprirodna za dom s dvoje male djece. U dnevnoj sobi, na podu, sjedili su moji unuci – Ema i Amar. Igrali su se Lego kockicama, bez smijeha, bez svađe, samo su slagali i gledali u pod. „Bako!“, Ema je šapnula kad me ugledala, ali nije potrčala prema meni kao inače. Samo me gledala velikim, tamnim očima.
„Gdje je mama?“, pitala sam tiho. Amar je pokazao prema spavaćoj sobi. Srce mi je lupalo dok sam kucala na vrata. Nije bilo odgovora. Polako sam ih otvorila i zatekla Lejlu kako spava, sklupčana na krevetu, s jastukom preko glave. Na noćnom ormariću prazna čaša vode i bočica tableta.
Vratila sam se u dnevnu sobu i sjela kraj djece. „Jeste li doručkovali?“ Ema je odmahivala glavom. U kuhinji sam pronašla samo pola kruha i malo maslaca. Dok sam mazala šnite, ruke su mi drhtale.
Ivan je došao kući oko pola jedanaest. Kad me ugledao, lice mu se izdužilo od iznenađenja i nelagode.
„Mama… što radiš ovdje?“
„Došla sam vidjeti vas. Djeca su gladna, Lejla spava… Ivan, što se događa?“
Sjeo je za stol, pogrbljen kao da ga nešto pritišće. „Mama, molim te… nemoj sad. Sve je pod kontrolom.“
„Nije pod kontrolom! Pogledaj djecu! Pogledaj Lejlu! Što se događa?“
Ivan je šutio dugo, a onda je tiho rekao: „Lejla… nije dobro. Već mjesecima. Ne može ustati iz kreveta. Ja radim koliko mogu, ali…“
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. „Zašto mi nisi rekao? Zašto si sve skrivao?“
„Nisi ti kriva, mama“, rekao je Ivan tiho. „Nisam htio da brineš. I… znaš kakvi su ljudi ovdje. Svi bi odmah pričali – vidi ga, žena mu luda, djeca zapuštena…“
Sjetila sam se susjede Mire koja uvijek gleda kroz prozor i komentira svaku sitnicu. Sjetila sam se vlastite majke koja bi rekla: „Što si birala Bosanku za ženu? Da si uzeo neku našu iz sela, ne bi ti sad djeca bila gladna.“
Lejla se pojavila na vratima dnevne sobe, blijeda i krhka kao sjenka same sebe. Pogledala me očima punim srama.
„Oprostite… nisam znala da ćete doći“, rekla je tiho.
Prišla sam joj i zagrlila je, prvi put otkad su se vjenčali da sam to napravila iskreno.
„Lejla, nisi sama“, šapnula sam joj.
Plakala je na mom ramenu kao dijete.
Tog dana ostala sam s njima cijelo prijepodne. Oprala sam suđe, skuhala ručak, pročitala priču Emi i Amaru. Ivan je sjedio za stolom i gledao kroz prozor.
Kasnije smo sjedili svi zajedno za stolom – prvi put nakon dugo vremena.
„Moramo nešto promijeniti“, rekla sam odlučno.
Ivan je klimnuo glavom. „Znam.“
Lejla me pogledala kroz suze: „Bojim se da ću sve uništiti.“
„Nećeš“, rekla sam joj čvrsto. „Ali moraš tražiti pomoć. I mi ćemo biti tu.“
Te večeri, kad sam otišla kući, osjećala sam težinu na prsima kakvu nikad prije nisam osjetila. Shvatila sam koliko lako možemo izgubiti jedni druge iza zatvorenih vrata – dok svi glumimo da je sve u redu.
Sutradan sam nazvala Ivana i rekla mu: „Dogovorila sam razgovor s psihologom za Lejlu. I za tebe ako želiš.“
Nije odgovorio odmah, ali čula sam olakšanje u njegovom glasu.
Danas, mjesec dana kasnije, stvari nisu savršene – ali više ne šutimo. Djeca se smiju češće, Lejla ponekad izađe na balkon popiti kavu sa mnom.
Ponekad se pitam – koliko još obitelji oko nas živi s istim bolom iza zatvorenih vrata? Koliko nas šuti iz srama ili straha od tuđih pogleda? Možemo li ikada naučiti biti iskreni jedni prema drugima prije nego što bude prekasno?