Nikad izgovorene riječi: Kako sam izgubio sebe u vlastitom braku
“Znaš li ti uopće tko sam ja postala zbog tebe?” Jasminin glas je drhtao, ali riječi su rezale zrak poput noža. Stajao sam nasred dnevne sobe, s ključevima u ruci, spreman otići po kruh, a zapravo sam već mjesecima bio spreman otići – samo nisam znao kamo.
Nisam joj odmah odgovorio. Gledao sam kroz prozor na parkiralište ispod našeg stana u Novom Zagrebu, gdje su djeca iz susjedstva igrala nogomet. Sjetio sam se dana kad smo Jasmina i ja prvi put došli ovdje, puni snova i planova. Tada mi je njezin osmijeh bio dovoljan da zaboravim na sve brige. Sad, nakon petnaest godina, nisam znao ni kad je posljednji put iskreno nasmijala.
“Ivane, jesi li me čuo?”
“Jesam,” odgovorio sam tiho. “Ali ne znam što želiš da kažem.”
“Ne želim više ništa od tebe!” povikala je, a ja sam osjetio kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da smo se posvađali, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put sam znao da nešto u meni puca.
Naša svakodnevica postala je rutina: posao, djeca, računi, šutnja za stolom. Jasmina je radila kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, ja sam bio vozač tramvaja. Nekad smo razgovarali satima, sad smo jedva izmjenjivali osnovne informacije – tko će pokupiti Luku iz škole, tko će platiti režije, što ćemo kuhati za vikend.
Sve je počelo mijenjati prije dvije godine kad sam izgubio posao na nekoliko mjeseci zbog restrukturiranja ZET-a. Bio sam kod kuće, osjećao se beskorisno. Jasmina je tada preuzela sve – financije, brigu o djeci, čak i popravke po stanu. Počeo sam osjećati da joj više nisam potreban.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, pokušao sam razgovarati s njom.
“Jasmina, jesi li sretna?”
Pogledala me kao stranca. “Što to sad znači?”
“Mislim… Jesmo li mi još uvijek mi?”
Samo je slegnula ramenima i otišla pod tuš. Tada sam prvi put osjetio hladnoću između nas.
Nisam bio svetac. Znam da sam griješio – povukao sam se u sebe, počeo više izlaziti s prijateljima iz kvarta, ponekad bih ostao duže na poslu samo da ne moram kući. Ali nisam varao. Nisam mogao. Ipak, osjećao sam se kao da svakim danom gubim dio sebe.
Prijateljica iz djetinjstva, Mirela, javila mi se preko Facebooka. Počeli smo se dopisivati – isprva nevino, o starim vremenima i zajedničkim prijateljima iz Osijeka. No ubrzo su poruke postale osobnije. Priznala mi je da je nesretna u svom braku. Osjećao sam olakšanje što nisam jedini koji se tako osjeća.
Jedne večeri Jasmina je pronašla naše poruke na mom mobitelu. Nije bilo ništa eksplicitno, ali dovoljno da posumnja.
“Znači zato si tako hladan? Zbog Mirele?”
“Nije to što misliš… Samo razgovaramo.”
“Samo razgovarate? Ivane, ja već godinama razgovaram sama sa sobom!”
Tada su pale one riječi koje nikad neću zaboraviti: “Ti si meni ubio sve snove. Zbog tebe sam prestala vjerovati u ljubav.”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao krivac i žrtva istovremeno. Znao sam da ni ona nije bezgrešna – često bi vikendom nestajala kod svoje sestre Ane u Samoboru i vraćala se kasno navečer, mirisala na parfem koji nije bio njezin.
Djeca su počela osjećati napetost. Luka me pitao zašto mama plače noću. Sara je postala povučena i počela dobivati loše ocjene u školi.
Jednog dana Jasmina je predložila razvod.
“Ne želim više ovako živjeti. Ne želim da djeca misle da je ovo normalno.”
Pristao sam bez borbe. Možda zato što sam bio umoran od svega – od šutnje, od predbacivanja, od osjećaja da više nisam vrijedan ničije ljubavi.
Preselio sam se kod brata Tomislava u Dubravu. Prvih nekoliko tjedana nisam mogao spavati. Svaki put kad bih zatvorio oči, čuo bih Jasminine riječi: “Ti si meni ubio sve snove.” Počeo sam preispitivati svaki svoj postupak – gdje sam pogriješio? Jesam li mogao više voljeti? Jesam li trebao više razgovarati?
Mirela mi je nudila utjehu, ali shvatio sam da ne mogu graditi nešto novo dok ne zaliječim staro.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Djecu viđam svaki drugi vikend. Luka me pita kad ću se vratiti kući, a ja mu ne znam odgovoriti.
Ponekad sjedim na klupi ispred zgrade i gledam kako ljudi prolaze – parovi koji se drže za ruke, starci koji zajedno šeću psa. Pitam se gdje smo Jasmina i ja pogriješili. Je li to bila sudbina ili samo nedostatak hrabrosti da priznamo sebi kad je kraj?
Možda netko od vas zna odgovor bolje od mene. Je li moguće ponovno pronaći sebe nakon što izgubiš sve što si mislio da imaš? Je li ljubav stvarno dovoljna ili je ponekad bolje pustiti?