Nikad Ne Odlazi: Moj Muž, Naša Kuća i Moja Samoća

“Opet sjediš za kompjuterom?” – izgovorila sam tiho, pokušavajući ne zvučati kao da prigovaram, ali glas mi je već bio napet. Dario nije ni podigao pogled s ekrana. Samo je slegnuo ramenima i nastavio klikati mišem. Sunce je već zalazilo iza prozora naše prostrane dnevne sobe, a ja sam osjećala kako mi se zidovi približavaju.

Nekad sam mislila da je bogatstvo blagoslov. Dario dolazi iz imućne obitelji iz Zagreba, a njegovi roditelji su nam nakon vjenčanja poklonili ovu kuću u Remetama. Sjećam se dana kad smo prvi put ušli – bijeli zidovi, miris novog namještaja, pogled na grad. Sve je izgledalo kao ostvarenje sna. Ali snovi su često varljivi.

Sve se promijenilo prije tri godine, kad su svekrva i svekar odlučili preseliti u Njemačku. Otišli su preko noći, ostavivši nam ključeve i prazne sobe. Dario je tada počeo raditi od kuće, a s vremenom je prestao izlaziti čak i do trgovine. U početku sam mislila da je to faza, ali faza se pretvorila u naviku, a navika u zid između nas.

“Dario, hajde barem na kavu vani?” pokušala sam opet, nadajući se da će me pogledati. “Ne mogu sad, imam call za pet minuta,” odgovorio je bezizražajno. U tom trenutku sam osjetila kako mi srce tone. Svaki dan isti prizor: on u pidžami, ja pokušavam pronaći smisao u rutini koja me guši.

Moja mama, Vesna, često me zove i pita: “Jesi li dobro, Ana? Kako ti je s Dariom?” Nikad joj ne kažem istinu. Samo klimam glavom kroz telefon i lažem: “Super smo, mama. Dario puno radi.” Ali istina je da više ne znam tko sam kad nisam njegova supruga ili domaćica u tuđoj kući.

Jednog dana, dok sam slagala veš, naišla sam na staru fotografiju s našeg putovanja u Dubrovnik. Smijali smo se na Stradunu, držali se za ruke. Gdje je nestao taj čovjek? Gdje sam nestala ja?

Pokušala sam razgovarati s njim. “Dario, osjećam se usamljeno. Fali mi život vani, ljudi… Fališ mi ti.” Pogledao me kao da sam mu strana osoba. “Ana, pa tu sam svaki dan! Što ti još treba?”

“Treba mi razgovor! Treba mi osjećaj da živimo, a ne samo preživljavamo!” povisila sam glas, a on je samo slegnuo ramenima i vratio se ekranu.

Počela sam izlaziti sama – šetnje Maksimirom, kave s prijateljicama koje su me gledale sažaljivo kad bih im pričala o Dariu. “Ma pusti ga, uživaj u luksuzu! Koliko žena bi dalo sve za tvoj život!” govorila bi mi Sanja. Ali što vrijedi luksuz kad si nevidljiv?

Jedne večeri, dok sam sjedila na terasi i gledala svjetla grada, došla mi je poruka od svekrve: “Kako ste? Dario mi ne odgovara na poruke.” Nisam znala što da joj napišem. Da joj kažem da joj sin više ne izlazi iz kuće? Da ga gledam kako polako nestaje pred mojim očima?

Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam ja problem? Možda nisam dovoljno zanimljiva? Možda bi mu bilo bolje s nekim drugim? Noću bih ležala budna i slušala njegovo disanje dok je spavao pored mene – tako blizu, a tako daleko.

Jednog jutra sam odlučila otići kod psihologinje. “Ana, vi ste živa osoba s potrebama i željama. Ne možete živjeti samo kroz tuđi život,” rekla mi je dr. Ivana. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – netko me čuje.

Pokušala sam opet razgovarati s Dariom. “Molim te, hajde sa mnom kod nekoga da popričamo. Ne možemo ovako dalje.” Pogledao me umorno: “Ana, meni ništa ne fali. Ti si ta koja stalno nešto traži.”

Te noći sam plakala na balkonu dok su automobili prolazili ispod našeg brijega. Razmišljala sam o razvodu, ali gdje bih otišla? Sve što imam vezano je uz njega – kuća, auto, čak i prijatelji su naši zajednički.

Jednog dana došao je moj brat Ivan iz Osijeka. Sjeli smo na klupu ispred kuće i gledali zalazak sunca.

“Ana, ne možeš ovako cijeli život,” rekao je tiho. “Zaslužuješ biti sretna. Nije grijeh tražiti više od života.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove, želje koje sam zakopala duboko u sebi.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla Dariu: “Ako se nešto ne promijeni, otići ću.” Prvi put nakon dugo vremena pogledao me ravno u oči. Vidjela sam strah i tugu koje nikad prije nisam primijetila.

“Ne znam kako… Ne znam što bih bez tebe,” šapnuo je.

“Ni ja ne znam što bih bez sebe,” odgovorila sam.

I tako sjedimo svaku večer u istoj sobi – on za kompjuterom, ja sa svojim mislima. Ponekad se pitam: koliko nas još živi ovako – zajedno, a sami? Je li moguće pronaći sebe kad si toliko dugo bio samo dio nečijeg života?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog sigurnosti ili otići zbog sebe?